Crkva u kojoj služi svećenik proteže se puno dalje od sakristije te čvrsto stojeći kao oporba svijetu, navješćuje Kraljestvo Bojže koje se mora roditi iz ljudi. To ne trpi pasivnost, nego kao prioritet traži suprostavljanje zbilji i stvaranje Kraljevstva čiji su temelji postavljeni na zemlji.
Na Mirogoju neki grobovi šute. Drugi pak govore gordo da te prođu trnci kada staneš pokraj njih. Neki su grobovi jezoviti i mrtvi. Neki još itekako žive i odišu strahopoštovanjem. Neki grobovi nikada neće otkriti svoje tajne. A meni posebno prirastoše srcu: Bruno Bušić, August Šenoa, Petar Preradović, i na Šestinama „Otac domovine“. Svaki njihov spomenik priča slavnu povijest koju katkada razni naši prozaisti, pjesnici, tako lijepo opisaše – koliko se da opisati duh onih koji su je stvarali. Razmišljam i divim se onima koji se odbiše ukopati u trule sustave svoga vremena i živjeti anonimno. Razmišljam o svetoj Katoličkoj Crkvi u tim vremenima jer i spasenje nam nije došlo izvan povijesti, nego u svijet prožet političkim, odnosno globalnim problemima onoga doba – u svijet patnje. Može li se reći nešto konkretno, jasno, kritično o aktualnim stvarima? Sadašnjost je toliko važna, bogata sadržajem i puna izazova. I tako, ja se ogledam (u prvom licu) prema svome ukusu, uvjerenjima, stilu, temperamentu, prema ovome društvu, koje se opet ogleda u odnošaju prema meni. Između relacije mene i društva nastaje ovo moje promišljanje.
Svećenik kao drugi Krist, posrednik nade, ima zadatak služiti potlačenima i siromašnima po uzoru na Krista. Ne imati vjeru, nego iz dan u dan vjerovati i očitovati. Crkva u kojoj služi svećenik proteže se puno dalje od sakristije te čvrsto stojeći kao oporba svijetu, navješćuje Kraljestvo Bojže koje se mora roditi iz ljudi. To ne trpi pasivnost, nego kao prioritet traži suprostavljanje zbilji i stvaranje Kraljevstva čiji su temelji postavljeni na zemlji. Institucija i sakramenti daju nam spasenje samo ako s vjerom prionemo uz Krista, a ta vjera traži djela. Sredstva preko kojih mora doći Kraljestvo Božje, sakrament radi sakramenta, čin radi čina, ne mogu biti cilj. Od dana kada je Krist umro mi nemamo pravo okretati leđa sadašnjosti i zemaljskim trenutcima i živjeti u sedmom ili petnaestom nebu, dapače, na tome bi se pokazala ljudska oholost. Suprotno od toga jest potpuna prilagodba današnjem društvu gdje bi Crkva zauzela funkcijsko-partikularni stav svjetskog aparata. Svjedoci smo da to najčešće vodi u frustraciju mlade pa čak i tradicionaliste koji sve manje vide smisao paraliziranog i odsutnog kršćanstva. Mladi ljudi, koji su (većinom) kritični prema svemu pogrešno postavljenom u svijetu, neizravno nam šalju poruku: „Gdje ste, kršćani?“, „Gdje je vaša politika?“, „Gdje je vaša ekonomija?“, „Gdje je vaš moral?“ To smo mogli vidjeti na zadnjim globalnim prosvjedima koji su se održali protiv neoliberalnog kapitalizma. Prosvjedovalo se od New Yorka do Rima, a u Rimu neki krenuše demolirati Crkvu i razbijati Gospine kipove... S druge strane, u katoličkoj Poljskoj izbila je kao treća politička stranka „Palikotov pokret“ – orijentirana antiklerikalno i izabrana, dakako, od gnjevne mlade populacije. Ozbiljno je i nezaobilazno pitanje: Što te ljude navodi da pogrešno socijalno-političke strukture na zemlji poistovjete s Crkvom? Očito je da su zaključili da Crkva s tim strukturama čini jedan mozaik. Potreba za materijalnom raskošću te fleksibilnošću radi političke zaštite, dokaz je naše slabosti. A slabosti redovito dođu na naplatu.
U Hrvatskoj stanje nije nimalo bolje. Cijelokupni hrvatski život svodi se na dualizam nepomirljivih strana: lijevih – desnih, crnih – crvenih, katoličkih – antikatoličkih... Pred izbore ove su podjele još više naglašene. Svaka od ovih grupacija ne odstupa od svojih pravila. Svaka od njih živi prema svojim uputama. Nema tu univerzalnosti. Nema nečega što bi bilo opće dobro. Pritajena nervoza. Strah i samo strah. Zbog toga se i ne možeš puno čuditi što je takvo ozračje u kojemu se gotovo mora misliti: kršćanska se vjera može jedino sačuvati kroz osiguranje pravnih institucija, odnosno jedino ako se ukopa i okruži političkom zaštitom te ignorira realnost bajkovitom hipnozom. Isus Krist je u tri godine promijenio sliku svijeta samo zato što je bio dosljedan, ostavivši nam evanđelje. Tu radikalnost zahtijeva i od nas. Dosljednost evanđelju spašava svakog pojedinca.
Večernje ptice preletješe preko oronulih križeva daleko od arkada noseći teški uzdah ove naše zemlje. Ovi grobovi, natjeraše me na slutnju o nebeskim stvarima gdje je more puno mirnije, kamo plove naši velikani nakon što su jasno iskristalizirali dušu naroda. Pokoj vječni daruj im, Gospodine!
