I nas želi potegnuti i uzdići u svoju slavu. Jedina naša dužnost je da mu se ničice poklonimo. Prvi korak je učinjen.
(Lk 24, 46-53)
Današnjom svetkovinom naš vazmeni hod polagano susreće putokaz prema svome kraju. Od Duhova nas dijeli još deset dana, a od samog Uskrsa brojimo već jedan korizmeni hod. Dakle, četrdeset dana uskrsne radosti(?) je iza nas. Crkva kao evanđeoski predložak stavlja zadnje retke Evanđelja koje se pripisuje Luki. Možda su ta dvadeset i četiri poglavlja, za Teofila iz trećeg retka prvog poglavlja istoimene Radosne vijesti, dovoljan izvještaj za „događaje što su se zbili među nama“ (Lk 1, 1), prije nego što će isti taj Luka otpočeti s pisanjem Djela apostolskih predstavljajući nam na taj način život prve kršćanske zajednice te putove koje je Crkva prošla kako bi se „Evanđelje Isusa Krista, Sina Božjega“ (Mk 1,1) proširilo „po svem svijetu“ (Mk 16, 15).
Vidimo kako su zadnje Isusove rečenice svojevrsni kratki prikaz njegova načina vršenja volje nebeskoga Oca na zemlji, no uz to i smjernice budućim naraštajima onih hrabrih koji se odvaže na činjenje istoga. Trpljenje i ustajanje od mrtvih u sebi kao nužnu prethodnicu ne izostavlja smrt, u Isusovom slučaju: onu sramotnu i užasavajuću smrt – horor križa. Smionost koja u sebi ni po čemu nije ona slatkasta holivudska, nego istinska odluka koju pojedinac čvrsto donosi u sebi pri odabiranju takva načina života. Svijest o garantiranom trpljenju uopće ne treba biti sporna i nevažna jer u sebi nosi obećanje vječnog života koji je plod uspješnog izvršavanja ponuđenog poslanja. Stoga u ovom slučaju, cilj definitivno opravdava sredstvo.
Stoji napisano da učenici trebaju početi propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha svim narodima (Lk 24, 47) od Jeruzalema. Tada je taj grad bio njihova kuća matica. Svaki put započinje prvim korakom. U ovom slučaju zanimljivo bi bilo kako bi uistinu taj prvi korak trebao biti učinjen na nama samima. Okrijepljenost iskustvom propovijedanja samima sebi vrlo lijepo dočarava taj prvi korak. Možda dok on ne (p)ostane onaj pravi prvi, odrasli korak, treba proći i fazu bebina puzanja ili držanja za neki objekt. Možda oboje. Fantastično. Puzanjem, držeći se za Božju Riječ, dopuštamo Bogu da propovijeda u nama i čini od nas zrele i po njegovoj mjeri hrabre navjestitelje. Tko zna na kakve ćemo prepreke naići u ostvarivanju tog prvog koraka? Ponekad će nam se činiti da je, kako Murphyjevi zakoni nalažu, sve protiv nas i stavljeno tu da nam smeta. S druge strane, takve iste prepreke možemo promatrati iz perspektive čije je polazište da je sve tu kako bi nam pomoglo. Možda bi, uz pesimistične Murphyjeve zakone, ovakvi bili Isusovi. Zaista, vrlo je lako odustati na bilo kakvom putu, unatoč njegovu cilju. Ali ljubav ne poznaje posustajanja. Itekako pozna padove, ali ni ustajanje joj nije nepoznanica. Dapače, kako C.S. Lewis jednom napisa: „Ako je ta volja za hodom stvarna, On se veseli i spoticanjima.“
Nedvojbeno je da čitav taj hod, bez prisutnosti onog cilja zbog kojeg se hoda ili uopće pokušava načiniti prvi korak, besmislen. No na nama je da si neprestano posvješćujemo zbog čega nešto činimo. Ako je taj ljubljeni ispred nas, ništa nije teško. Naizgled da, ali ako dublje pogledamo, sva teškoća nestaje jer obljubljeni daje smisao i logično je da tada svaka teškoća, udaljenost – fizička i duhovna – dobiva slatkoću. Jer znamo da nas čeka. Tamo negdje. Gdje je svako ovozemaljsko iskustvo slabo i klimavo. Na mjestu gdje samo srce razumije, a riječ nestaje.. I nas želi potegnuti i uzdići u svoju slavu. Jedina naša dužnost je da mu se ničice poklonimo. Prvi korak je učinjen.
