Nerijetko se dogodi da smo negdje fizički prisutni, a misli su nam daleko od konkretne situacije u kojoj se nalazimo. Isus odmah usmjerava svu našu pažnju na sebe. Podsjeća nas da bdijemo.
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!« (Mk 13, 33-37)
Kao i prije dvije nedjelje, susrećemo se s pozivom na budnost tj. na bdijenje.
Prvo što primjećujemo u ovom izvještaju je jedan imperativ. Pazite! Priznajmo da nam pažnja često odluta. Nerijetko se dogodi da smo negdje fizički prisutni, a misli su nam daleko od konkretne situacije u kojoj se nalazimo. Isus odmah usmjerava svu našu pažnju na sebe. Podsjeća nas da bdijemo.
Javlja se pitanje: kako definirati bdijenje? Bdijenje nije nešto što bi nas trebalo staviti u stav zgrčenosti i skrupuloznosti te svjesnosti da smo promatrani od nekog višeg bića koje jedva čeka naš grijeh da nas kazni. Ne! Možda bi bilo dobro reći da je bdijenje svjesnost o prisutnosti Ljubavi, a Ljubav nikad ne kažnjava, ona se daruje.
Nadalje, iz tog poziva slijedi jedna konkretna „novost“ koju nam Isus donosi: naše neznanje, koje se također očituje u donjem dijelu prispodobe u kontekstu iznenadnog dolaska domaćina. Kad nam netko nešto poklanja, naša prvotna reakcija je iznenađenost, odnosno reakcija koja je rezultat neznanja o konkretnom događaju. Počesto si umišljamo da se možemo opustiti, da možemo živjeti kako hoćemo te si neprestano ponavljamo da ćemo kad ostarimo napokon postati ozbiljni. No to nije tako. Isus nam govori nešto sasvim suprotno. Ne znamo hoćemo li uopće doživjeti tu „ozbiljnu starost“. Upravo zbog toga nam govori da bdijemo da ostanemo u njemu i on u nama (Iv 15,4).
Da bi nas još više uvjerio u ispravnost njegovih riječi, on opet koristi prispodobu, sliku iz svakodnevnog života običnog Židova. Ovaj put se radi o domaćinu koji ostavlja kuću svojim slugama. Pretpostavimo da je Isus taj domaćin te riječ kuća poistovjetimo s našim životima na zemlji. Vidimo da je svakome dana neka uloga. Uočavamo veliko povjerenje. Isus nam, dajući razne službe, pokazuje svoje povjerenje. Mi smo, također, oni koji moraju preuzeti inicijativu i pokrenuti ili zaustaviti rad određene službe.
Jedna od službi upada u oko. Vratar. Njemu je izričito zapovjeđeno bdijenje. Pokušajmo usporediti vratara s našom ljudskom naravi. U svakoj životnoj situaciji reagiramo po našoj naravi, odnosno onako kako mi mislimo da je najbolje u određenom trenutku. Kasnije se uspostavi da ponekad i pogriješimo, ali, ako kontroliramo našu narav stavljajući je u prisutnost Onoga koji nam ju je i darovao, polagano se počinjemo penjati stepenicama duhovnoga savršenstva.
Na kraju ovog izvještaja nalazimo jednu sveopću izjavu upućenu ne samo užem krugu Isusovih učenika, ne samo tada poznatom svijetu, nego također i nama na prvu nedjelju Došašća. U ovo vrijeme… Svima kažem: Bdijte!
