Valja mi u susretu s Božjom riječju otkrivati tko sam. Ona me lišava lažnoga, prokazuje me, pokazuje mi istinu o meni. Riječ mi svijetli i u njoj susrećem i upoznajem Gospodina. Tada mogu, poput Ivana, biti svjedok za Svjetlo.
Bî čovjek poslan od Boga,
ime mu Ivan.
On dođe kao svjedok
da posvjedoči za svjetlo
da svi vjeruju po njemu.
Ne bijaše on svjetlo,
nego – da posvjedoči za svjetlo.
A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li Prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:
»Ja sam glas koji viče u pustinji:
Poravnite put Gospodnji!
– kako reče prorok Izaija.«
A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio. (Iv 1,6-8.19-28)
Ivan Krstitelj pojavljuje se u vremenu koje je za židovski narod bilo prožeto mesijanskim ozračjem. Jer su bili pod rimskom okupacijom, Židovi su očekivali i prizivali Mesiju koji će ih izbaviti. Razumljivo je da su i pojavu Ivana Krstitelja htjeli dovesti u vezu s mesijanskim obećanjima. Zanimalo ih je kakva je njegova uloga.
Ivan sam priznaje da nije Krist, a odbija preuzeti uloge Ilije ili proroka koje mu svećenici i leviti pretpostavljaju. Tada ga pitaju što kaže sam o sebi. On pruža jako važan odgovor. Naime, Ivan se identificira s riječju proroka Izaije: „Glas viče: pripravite Jahvi put kroz pustinju.“ (Iz 40,3) On se predstavlja Božjom riječju. U njoj nalazi svoj identitet. Mogao je govoriti o svome podrijetlu, o roditeljima, o tome kako je svećenički sin… Ali boravak u pustinji, u osluškivanju, u susretu s riječju fokusira ga na ono bitno, pojašnjava mu njegovo poslanje.
Postavimo sebi ova pitanja: Tko sam? Što kažem sam o sebi? Znam svoj životopis. No, što je istina o meni? Ako mi je nepoznata, tražim li je? Valja mi u susretu s Božjom riječju otkrivati tko sam. Ona me lišava lažnoga, prokazuje me, pokazuje mi istinu o meni. Riječ mi svijetli i u njoj susrećem i upoznajem Gospodina. Tada mogu, poput Ivana, biti svjedok za Svjetlo.
Mogu li danas posvjedočiti za Svjetlo? Doživljavam li današnje stanje tamnim? Jesu li bolest, ograničenja i izolacije okolnosti u kojima tražim Božju blizinu ili mi se čini da je Bog odsutan? Jesam li izgubio radost? Ovih dana u misnim čitanjima slušamo poticajne riječi: ne boj se, Bog ti pomaže, Bog sam hita da vas spasi… Ako se te riječi u meni utjelove, moći ću drugima pokazivati na Svjetlo. Moći ću upućivati na Onoga koji bijaše, koji jest i koji dolazi. Nisu li mi upravo ovakve okolnosti odlična prilika da Božić shvatim kao događaj spasenja? Da počnem živjeti iščekujući konačni susret s Gospodinom? Da na druge mognem prenijeti radost iščekivanja?
Neka nam kao poticaj posluže riječi iz poslanice Solunjanima: „Braćo: uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.“ (1 Sol 5,16-18)
