Trebamo stvoriti ambijent pustinje u svom duhovnom razvoju. Tu bi trebale uvenuti sve naše loše navike kako bi se raščistio put za one postupke koji nas vode k Isusu. Tako ćemo poravniti staze da Isus može doći u naš život i da možemo biti jedno s njim.
Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega.
Pisano je u Izaiji proroku:
Evo šaljem glasnika svoga
pred licem tvojim
da ti pripravi put.
Glas viče u pustinji:
Pripravite put Gospodinu,
poravnite mu staze!
Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je:
„Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.“ (Mk 1,1-8)
Iza nas je već jedan adventski tjedan i sve više se na izvanjski način pripravljamo za Božić. Prisjećamo se kako smo proživjeli taj dan prošle godine, što smo imali za jesti, kako smo okitili jelku, koji su se pokloni dijelili…. Opet se dosta vrtimo oko izvanjskih stvari. Međutim, ove, druge nedjelje došašća evanđelist Marko nas po proroku Izaiji uvodi u promišljanje što trebamo uraditi da se pripremimo za dolazak Gospodinov. A staze koje trebamo poravniti staze su našega duhovnog puta. Jer Gospodin ne ide krivudavim stazama. Sve ove izvanjske pripreme mogu nas odvući daleko od stvarne unutarnje priprave.
U nastavku odlomka pred nama je lik Ivana Krstitelja koji je propovijedao obraćenje kroz pripravljanje staze. Time je privlačio mase i krstio ih. Ali nisu samo riječi bile ono što je u Ivana privlačilo ljude. Ivan je autentično živio ono što je propovijedao. Boravio je u pustinji gdje je provodio asketski život. Odricao se svakodnevnih svjetovnih užitaka koji su mu mogli smetati u pripravi i koji bi ga vodili krivudavim putom. Time je mogao ući u dublji odnos s Bogom. On nam može pokazati kako bismo trebali živjeti danas.
U današnjem svijetu rijetko tko ima priliku povući se u pustinju onako kako je to Ivan činio. Ali tu je izazov pustinje u drugoj dimenziji. Trebamo stvoriti ambijent pustinje u svom duhovnom razvoju. Tu bi trebale uvenuti sve naše loše navike kako bi se raščistio put za one postupke koji nas vode k Isusu. Tako ćemo poravniti staze da Isus može doći u naš život i da možemo biti jedno s njim. Između izvanjskih stvari koje viču oko nas moramo se znati fokusirati na onaj naizgled slabašan, ali tako uočljiv glas koji nas poziva na svakodnevnu ustrajnost u pripravljanju za rođenje Sina Božjega. Svi smo stvoreni za susret s njim. Na nama je odluka kako će taj susret izgledati.
