Imamo pravo pasti na putu kojim smo započeli hod. Zapravo, pad je neupitan. Uvijek dolazi. Ono na što nemamo pravo jest odustajanje.
U ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede,
pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati: »Blago siromasima
duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti:
oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Blago
čistima srcem: oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni će se sinovima
Božjim zvati! Blago progonjenima
zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog
mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na
nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!« (Mt 5, 1-12a)
Blaženstva.
Jedan od najpoznatijih govorâ svih vremena. Zapravo, ovo je samo ulomak iz
Isusovog govora na gori. U njemu možemo vidjeti kako Isus blaženima naziva
upravo one koje se nerijetko odbacuje iz društva. Tako Isus blaženima naziva
one koji su siromašni u duhu, tužne, krotke, gladne i žedne pravde, milosrdne,
čiste srcem, mirotvorce, progonjene zbog pravednosti. Svjedoci smo toga da ove
vrijednosti u društvu ne prolaze baš najbolje. Nisu bolje prolazile ni u
Isusovo vrijeme. No, to ne znači da ne moramo težiti upravo za tim i takvim
vrijednostima.
Ovaj
dio govora često se naziva »Proglasom
Kraljevstva nebeskoga«.
Svjedočanstvo nam je da ćemo u vječnosti postići ono za čime žudimo i da će se
svako naše nastojanje nagraditi. Ovo je i svojevrsni poziv na svetost i borbu
protiv onoga što nam se danas nameće. Kao da nam Isus govori da nije loše ići
protiv nametnute struje. Svetost nije nedostižan cilj za koji je potrebno
mnogo. Vidimo to i iz ovog proglasa. Dovoljno je biti siromašan duhom,
milosrdan ili bilo što drugo o čemu Isus govori. Problem je jedino u tome što
danas svi izbjegavamo takve trenutke. Kada bismo se barem znali boriti za prave
stvari, ne bi nam bilo teško ni koristiti danu nam snagu. Toliki su primjeri u
povijesti Crkve koji nam potvrđuju da je svetost ipak na dohvat ruke. Stvar je
ipak u tome gdje ćemo tu ruku usmjeriti. Možemo postići obećano. I naša plaća
na nebesima može biti velika ako se usudimo sada na zemlji biti maleni.
Imamo
pravo pasti na putu kojim smo započeli hod. Zapravo, pad je neupitan. Uvijek
dolazi. Ono na što nemamo pravo jest odustajanje. Stvoreni smo za svetost. Cilj
nam je uzvišeniji nego što mislimo. Ovim govorom Isus nam to pokušava dozvati u
pamet i srce. Na ovaj način On uzima sve ono što je čovjek u stanju odbaciti i
od toga načini „sredstvo spasenja“. Moramo znati da je Isus proživio na zemlji
upravo ovakav život o kakvom govori u blaženstvima. Bog nikada neće iznevjeriti
onoga tko se za života trudio na putu svetosti. On naše pothvate potpomaže
svojom milošću. Naša spremnost i volja za svetošću su jedini preduvjet. Prvi
korak je dovoljan za krenuti na taj put ostvarivanja životnog poziva: svetosti.
Jednom
kada se čovjek odluči za takav put nema pravo na odustajanje. Mora biti spreman
na sve što će mu takav život, protivan većini, donijeti. Biti će povremeno
tužan, ali Gospodin obećava utjehu! Oni koji budu siromašni u duhu u zalog će
primiti Kraljevstvo nebesko. Ukoliko su za života žeđali ili bili gladni
pravednosti, u vječnosti će biti nasićeni. Ako su bili milosrdni za života,
Gospodin će prema njima biti milosrdan zauvijek. Oni koji budu čista srca
gledat će Boga. Ako budu mirotvorci, zvat će se sinovima Božjim. Ako budu
progonjeni zbog pravednosti, Gospodin će ih primiti u svoj dom. Istina je takva da takav život nije lagan, ali nije niti
nedostižan. Nemamo argumenta kojim možemo sebi dopustiti posustajanje na putu
svetosti. Svetost uvijek pobjeđuje!
