Svaki onaj čovjek koji se boji surađivati s Riječju, koji ne čita i ne živi tu istu Riječ kad-tad će udariti glavom o zid i shvatiti da se mora okrenuti višem cilju...
U ono vrijeme: Ivan reče Isusu:
»Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime
izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.« A Isus reče: »Ne branite
mu! Jer nitko ne može učiniti
nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas
je. Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista,
kažem vam, neće mu propasti plaća. Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od
ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu
bude bačen u more. Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu
ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga
sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život nego s obje noge biti
bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u
kraljevstvo Božje nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine
niti se oganj gasi.« (Mk 9, 38-43.45.47-48)
Ponekada
mi se čini da se mi danas ponašamo ovako kako Ivan reče Isusu. Branimo drugima
da čine djela u Isusovo ime. Vidimo svi oko sebe one koji se ne boje biti
kršćani i ne boje se posvjedočiti u Koga vjeruju. Često su upravo ti ljudi mete
naših pogleda koji su puni osude ili neke zle namjere. Nerijetko prema njima
pođe i kakva loša riječ. No, što se tu zapravo događa? Zar ne činimo tu sami
protiv sebe. Govorimo protiv sebe i sami sebe preziremo na taj način. Umjesto
da i sami budemo takvi i ne bojimo se živjeti za Gospodina, mi stojimo po
strani i izrugujemo ono što ne želimo biti, a zapravo to moramo biti. Možda smo
takvi jer nemamo dovoljno odlučnosti promijeniti sami sebe. Ne želimo sebi niti
odsjeći ruku ni nogu. Ne želimo ni bez oka u kraljevstvo Božje. Previše sebe
volimo da bismo se promijenili. No, opomenu imamo. Na nama je što ćemo učiniti.
Svaki
onaj čovjek koji se boji surađivati s Riječju, koji ne čita i ne živi tu istu
Riječ kad-tad će udariti glavom o zid i shvatiti da se mora okrenuti višem
cilju. Naravno, neki ni tada ne žele sami sebi popustiti. Možda se boje osude s
Božje strane. Zaboravljaju da je Bog Milosrdni Otac koji spremno čeka na sve
nas da se vratimo baš kao i onaj mlađi sin u prispodobi o Izgubljenom sinu. Kada
bismo bar na trenutak prestali živjeti samo za sebe i pogledali osobu pored
sebe, sve bi se promijenilo. Svi bismo na kraju primili plaću jer smo »napojili
nekoga čašom vode u ime toga što je Kristov«. Ovaj
odlomak koji stoji pred nama nam je najbolji recept i putokaz kako biti pravi
kršćanin. Što danas sprječava čovjeka da bude kršćanin? On sam. Dovoljna je
čvrsta odluka da to želim biti. Svaki naš trud Bog će pomoći svojom milošću. Do
Njega nikada nije.
Upute
koje smo dobili u ovom odlomku su odličan putokaz za postizanje svetosti.
Zapravo, život jednog sveca i kršćanski život se ne razlikuju. To je jedno te
isto. Ako živimo život dostojno kršćanskog poziva – bez sumnje ćemo postati
sveti. Za postizanje toga moramo samo malo manje voljeti sebe, a više druge.
Vidimo u čemu se sastoji život jednog kršćanina: napojiti drugoga i paziti da
ne sablaznimo ni jednoga od najmanjih. Što to zapravo znači? Od nas se samo
traži da budemo tu za drugoga i da pripazimo na to da ni jedan naš postupak, ni
jedna naša izgovorena riječ ne bude na povredu drugoga u bilo kojem smislu.
Zapravo
je potrebno tako malo. Jedina udaljenost koju moramo prijeći jest put do
vlastitoga srca. Kada tu učinimo promjenu koju tražimo vanka – sve smo učinili.
Svijet se promijenio. No, imamo li hrabrosti i snage odgovoriti na poziv
mijenjanja samih sebe i života za druge? To je ipak samo do nas. Bog nas čeka.
Strpljiv je. Ali mi smo prolazni. Pazimo samo da ne zakasnimo s odlukom.
