Ovom božićnom meditacijom bogoslovi Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo žele vam sretan Božić.
U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. (Iv 1, 1-5, 9-14)
»I Riječ tijelom postade i nastani se među nama« Moram priznati da su mi ovo najljepše riječi u cijelom Svetom Pismu, a ovaj odlomak najljepši naviještaj Božića. Istina, naizgled se čini da mu fali malo topline koju nam donosi Lukino evanđelje o rođenju u štalici, poklonu mudraca, poziv pastirima. Ne spominje se ni Marijin strah ni nedostatak mjesta u svratištu niti nas smješta u povijesni i obiteljski kontekst kao što to čini Matej. Ivan počinje svoj govor o Isusu s govorom o Riječi; čini nam se skoro pa dalek i nerazumljiv govor. No, upravo se u ovom izvještaju krije nešto puno dublje.
Kada su drevni Grci govorili o riječi, koju su oni nazivali logos, nisu mislili samo na ono što je izgovoreno. Logos je nešto puno više. Ono je ideja, misao, red u kozmosu, ono što je svemu davalo smisao. Upravo nam o tome govori Ivan. Onaj koji je sve stvorio, koji je vidio naš pad, naše obične svakodnevne borbe, naše traganje za smislom nije se zadovoljio time samo da nam govori preko drugih. On, Sin, koji je uvijek kod Boga htio je ući u našu stvarnost. Htio je ući u naš svijet i njemu i nama dati smisao. Došao je pokazati da je upravo on taj koji je smisao našega života. Cilj nije ostvariti nešto, ostaviti svoje ime utiskanim u žutim stranicama povijesti. Smisao života je biti čovjek, slijediti Krista.
On sam zna koliko nam je to teško. Kolika je borba opredijeliti se za svjetlo.
Zato se utjelovio, poistovjetio s nama. Zna sve naše osjećaje odbačenosti i prezrenosti, proživio je i naše boli I one tamne trenutke kada se osjećamo da nemamo nikoga, da više nema smisla I da je cijeli svemir uzaludna slučajnost. Ali, proživio je i naše radosti, našu sreću I one jednostavne male stvari što čini čovjekov život samo trunčicu boljim u kojim se osjećamo da je sve kako treba biti. I sve ih je objedinio u sebi u malom djetetu koje nemoćno leži u jaslicama I koje svijetu daje smisla. Dijete nad kojim visi sjena križa već od rođenja, ali koji se ne predaje jer zna da taman nikad ne može pobijediti svijetlo. Iako ga njegovi ne prepoznaju, sve je voljan pretrpjeti za onu nekolicinu koja će ga prihvatiti - koje će on učiniti sinovima Božjim. Upravo se o tome radi na današnji blagdan - u današnjem evanđelju.
»I riječ tijelom postade I nastani se među nama (…)« To su najljepše riječi jer je u tom trenutku, kako kaže sv. Irenej, Bog postao čovjekom kako bi čovjek mogao bogom postati. Život nije više pusto lutanje, nego hod s Gospodinom. On je postao poput nas da mi možemo živjeti s njim. Tajna Božića jest da od sada sve što radimo i sve što jesmo može imati svoj izvor I cilj u Bogu samome, koji nas neprestano k sebi zove.
