Isusa ne zanima ono površno. On cilja „u sridu“...
Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku. (Iv 2, 13-25)
„O tempora, o mores!“, tako se nekada vrli i učeni govornik Ciceron čudio svome vremenu u kojem je živio. A što bi tek izustio da danas malo pogleda oko sebe. Čini mi se da ova uzrečica postaje sve aktualnija kako dalje odmičemo u vremenu „napretka“. Dodao bih, napretka u svakom smislu, samo ne onom „ljudskom“. Što li sve čovjek nije izmislio kako bi sebi olakšao život. I misli da još ima toliko prostora za napredak i ići će do krajnjih granica, ponekad bez obzira na cijenu. Svega obilja, a nigdje čovjeka čovjeku.
Što bi bio vrhunac napretka od luka i strijele do atomske bombe ili od izuma kotača do električnih auta i dronova? Ili pak Tesline struje i Armstrongovih prvih koraka po mjesecu? Vrhunac napretka za mene je bila procjena Neprocjenjivog. O tempora, o mores! Onoga koji nema cijenu, nego postade cijenom, toga procijeniše. I nema te valute na svijetu kojom Neprocjenjivi nije procijenjen: dolar, euro, franak, pesos, rubalj, kruna, funta, lira, dinar, kuna, itd. Ovo znači samo jedno. A to je da se do danas u suštini ništa promijenilo nije. Od početka pa sve do danas čovjek procjenjuje Neprocjenjivog. I danas se licitira tko će više ponuditi od sebe. A sve ponude prestaju kada čovjek ponudi svoju dušu. To je vrh i nema dalje. Ništa vrjednije čovjek ne posjeduje što bi mogao ponuditi. Jer to je od Boga. Ono neprocjenjivo. A ta duša je jedno s tijelom i duhom. Onda to znači da se ne nudi samo duša nego duh i tijelo. Pa se pitam tko se kome nudi, tko kome licitira i zašto? Što to ima u ovome svijetu toliko vrijedno da bi mogli same sebe ponuditi? Ili to pak nije od ovoga svijeta? Nijedan čovjek, bez iznimke, nije imun na blaga ovoga svijeta. A što je još važnije, nije imun na grijeh. Još od iskona u čovjeku čuči to „nešto“ i vreba svoju priliku. A to „nešto“ ne bira ni vrijeme ni mjesto.
U ovom odlomku čitamo kako bijaše „židovska“ Pasha i potom koji redak dalje da se „Židovi umiješaše.“ Kao da sveti pisac želi razgraničiti Pashu od „Pashe“ koju su svetkovali Židovi, odnosno za koju su se pripremali unosnom trgovinom i to u Kući Božjoj. Mjesto i vrijeme ne mogu biti svetiji, a ono što se događa u to vrijeme i na tom mjestu sve je samo ne sveto. I to je Isusa naljutilo. Ne samo ovo površno i materijalno, životinje za žrtvu, novac, trgovci, nego ono što se krije iza toga. Isus prepoznaje da oni to ne rade toliko radi Pashe, nego radi sebe i svog napretka. Površna religioznost. Zvuči poznato i nama danas. Kakvih sve krunica nema: drvene, kamene, platnene, crvene, bijele, plave, s imenima, bez imena, oko vrata, oko ruke. A koliko je „Zdravo Marija“?
Isusa baš ne zanima ono površno. On cilja „u sridu“. On pozna ljudsko srce koje je jedva popravljivo. Pozna što se nalazi u mom i u tvom srcu. I ako nas tu i tamo zbog naših grijeha, s vremena na vrijeme, pucne bičem svoje ljubavi, ne žesti se i ne traži znamenja za opravdanje tog čina. Bolje da nas pomiluje bič ljubavi nego da nas zahvati bič žestine i gnjeva. Zato bi bilo dobro da molimo skupa s Psalmistom: „Čisto srce stvori mi Bože, duh postojan obnovi u meni i nemoj me odbaciti od lica svojega“.
U svojoj svemoćnoj nemoći ljubavi, Bog je otišao toliko daleko da je, kako bi otkupio čovjeka, ponudio svoga Sina kao cijenu otkupnu. Bog daje sebe. Jedan život za mnoge. Ako je ta cijena bila prihvatljiva Bogu poradi čovjekova grijeha, koliko li će onda biti njegovo milosrđe poradi ljubavi njegove za tog istog čovjeka. Jednom je Čovjek bio razapet i ne bi trebao nikad više. Ne razapinjati čovjeka nego njegov grijeh i njegove grijehe. Samo tako ćemo biti u mogućnosti, s vremena na vrijeme, počistiti svoju, i oko svoje, dušu, duh i tijelo kako bi spremno dočekali i boravili u svetom prostoru i vremenu. Na poseban način u ovom svetom vremenu Korizme kao vremenu priprave za našu Pashu, za Uskrs. Istjerajmo stoga trgovce, mjenjače novca i kojekakve životinjice iz našega srca i pohodimo sveti sakrament pomirenja da nas pomiluje blagi bič ljubavi kako bi mogli srušiti naše dotrajale hramove i sagraditi nove. I da to ne bude samo od Korizme do Korizme, s vremena na vrijeme, nego i malo češće.
