Ova Ivanova sumnja je duboko ljudska i nama jako bliska. Kad nas napadnu sumnje i kušnje, odmah te kušnje i sumnje donosimo ravno Isusu kao što je to Ivan učinio. Tražimo odgovor u riječi Božjoj. I shvatit ćemo u Isusovu odgovoru da Bog ispunja svoja obećanja na svoj način, nama često neshvatljiv i nedokučiv, a ne naša očekivanja.
Mt 11,2-11
U ono vrijeme: Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.«
Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano:
‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’
Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!«
Zanimljivo je primijetiti kako Isus rijetko nekoga hvali u Bibliji. Nijednom od svojih apostola nije uputio izravnu riječ pohvale. Ni jednomu Židovu nije uputio jasnu riječ pohvale. Pohvalio je rimskog vojnika, satnika i onu ženu poganku Kanaanku. Zadivio se Isus njihovoj vjeri i pred svima ih pohvalio. Jedinu izravnu pohvalu od svih Židova, dakle od svoga naroda, uputio je Ivanu Krstitelju i to najveću pohvalu koju jedan čovjek može dobiti: „Između rođenih od žene, ne usta veći od Ivana Krstitelja.“ (Mt 11,11)
Također je zanimljivo primijetiti kad je Isus pohvalio Ivana. To nije učinio kad ga je krstio, kad je moćno propovijedao na rijeci Jordanu, kad je njegov glas silovito odzvanjao od Jordana do Jeruzalema. Isus ga tada nije ni jednom riječju pohvalio. Pa ni u poniznosti, kad je Ivan rekao da mu nije dostojan ni remenje na obući odvezati, Isus ga nije ni tada pohvalio. Pohvalio ga je onda kad je Ivan bio u tamnici gdje je proživljavao svoje sumnje i prolazio kroz kušnju koja je nadilazila njegovu snagu. U takvom nemoćnom stanju šalje svoje učenike Isusu. Dakle, pohvala ne dolazi kad je Ivan bio moćan, nego kad je bio nemoćan i svoju nemoć donio Isusu. Iako mislimo da se Ivanova najveća veličina sastojala kad je moćno grmio na rijeci Jordanu i krstio ljude, ipak je za Isusa, Ivanova najveća veličina bila onda kad je svoju nemoć i sumnju pred svojim učenicima priznao i donio je Isusu. Nije se oslonio na svoju mudrost ni na svoje poznavanje Svetoga pisma, ni na svoj ugled, ni na svoje poslanje, nego se obratio Isusu.
Kad moje srce shvati da bez Isusa ne mogu učiniti ništa, tek tada započinje moja istinska vjera i moje potpuno predanje. Snaga od Boga poslanih i izabranih ljudi ne leži u njihovoj mudrosti niti u njihovim mišićima ili glasnicama, nego u njihovu pouzdanju u Boga. Onoliko sam jak koliko se pouzdajem u Boga. Sveti Pavao to će lijepo kazati: kad sam slab onda sam jak.
Kako je došlo do toga da je najveći prorok, koji je ikada živio, posumnjao da je Isus Sin Božji? Što je potaknulo njegovu sumnju? Kad čitamo početak Lukina evanđelja onda jasno vidimo kako je Ivan prepoznao u Isusu Sina Božjega i sam ga je imenovao Jaganjcem Božjim. Vidio je Duha Svetoga kako se spušta na Krista poput goluba. Čuo je Očev glas koji izjavljuje da je Isus Njegov vlastiti Sin. Međutim, kad je u tamnici čuo od svojih učenika što sve Isus čini, odjednom se sumnja počela uvlačiti u njegovo srce, sumnja koju nije mogao sam nositi. Duboka i mračna noć poput tamnice zavladala je u njegovoj duši.
Na prvi pogled mogli bismo reći da je Ivanova kušnja potaknuta boravištem u mračnoj i tamnoj Herodovoj tamnici. Ipak je Ivan živio pod otvorenim nebom pustinjskih prostranstava, slobodan šetao okolo i razmišljao o Božjoj riječi koju su proroci navijestili o Mesijinom dolasku. Sigurno da je mračna i vlažna tamnica utjecala na njega i njegovo raspoloženje srca. Međutim, najveći razlog njegovim sumnjama leži u neispunjenju njegovih očekivanja. Isus nije djelovao onako kako je on mislio da bi trebao djelovati čitajući i propovijedajući proročke riječi: … šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit bezbožnika; Već je sjekira položena na korijen stablima, svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca … u ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti život u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim …“
Međutim, Isus nije ispunjao njegova očekivanja. Nije položio sjekiru na korijen zlih i grešnih ljudi, nije spalio zle poput pljeve. Ne samo da ih nije posjekao i spalio nego je čak s grešnicima blagovao i s njima se družio. Uostalom, ako je Bog obećao po prorocima da će osloboditi sužnje i utamničene, zašto ne oslobađa Ivana? Dakle, korijen Ivanove sumnje jest u tome što Isus nije ispunjao njegova očekivanja onako kako je on zamislio da bi Mesija to trebao činiti.
Pogledajmo svoj život iz Ivanove perspektive. Kad se u našem životu ili životima onih koje volimo, ne ispunja Riječ Božja kako mi očekujemo da bi se trebala ispuniti, tada sumnja obuzima naše srce. Naša vjera slabi kao i povjerenje u Božje vodstvo. Čitamo u Bibliji da je Bog svemoguć, da je milosrdan, da čini čuda, da ozdravlja, da čuje naše molitve i prije nego ih izgovorimo … a mi od svega toga ništa ne doživljavamo. Doživljavamo samo šutnju s neba. Nemamo nikakav opipljiv dokaz da Bog čuje naše vapaje. Gdje su Božja obećanja kad mi se raspada brak ili su mi djeca bolesna? Zašto ne čuje moje vapaje? Zašto Božja riječ ne funkcionira i za mene? Ništa se ne mijenja iako se godinama molim! Možemo jasno zaključiti da sumnje počinju razdirati naše srce onda kada nismo više voljni prepustiti Bogu da on čini stvari na svoj način u našem životu, a ne po našim očekivanjima.
Učimo se od Ivana. Ova Ivanova sumnja je duboko ljudska i nama jako bliska. Kad nas napadnu sumnje i kušnje, odmah te kušnje i sumnje donosimo ravno Isusu kao što je to Ivan učinio. Tražimo odgovor u riječi Božjoj. I shvatit ćemo u Isusovu odgovoru da Bog ispunja svoja obećanja na svoj način, nama često neshvatljiv i nedokučiv, a ne naša očekivanja. Tek kad prođemo taj teški dio našega životnog puta pa se osvrnemo, shvatimo kako je Bog savršeno vodio naše korake, iako nismo imali povjerenja u njegovo vodstvo.
Moja najveća snaga je onda kad shvatim da sam nemoćan i da je sva moja moć u mome potpunom predanju u Isusove ruke. Imati sigurnost da je Bog blizu, čak i kada vanjske okolnosti, poput Ivanove tamnice ili naših osobnih križeva, govore suprotno. Bez obzira na to što se događalo u mome životu i koji težak križ mi život donio, moje srce zna da je Bog uvijek uza me, da me ljubi i da me nikada ostaviti neće.
