Kristovo tijelo nisu drugi razlomili, to je učinio on sam. On svoje tijelo lomi, razlama i daje ga nama, daje ga za nas. On se sam predaje, prelama se i svoju slobodu daje za nas...
Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: »Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?« On pošalje dvojicu učenika i rekne im: »Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.« Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu. I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: »Uzmite, ovo je tijelo moje.« I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.« Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori. (Mk 14,12-16.22-26)
Prije koji dan razgovarao sam s jednim prijateljem o tome kako je teško odreći se vlastite slobode i dati je nekome. Mladi čovjek, svjestan svojih sposobnosti, koji ne pristaje na ukalupljene odgovore, koji ne pristaje na to da je dva plus dva četiri ako prije sam to ne zaključi s pravom si postavlja pitanje smislenosti lišavanja vlastite slobode. Kršćanstvo jako puno priča o slobodi, ona mu je na neki način i zaštitni znak te i u ovoj Svetkovini Tijela i Krvi Gospodnje, u Isusovoj pashalnoj večeri govori nam nešto o njoj.
Židovski blagdan Pashe sam po sebi teološki je jako sadržajan, sam taj događaj u sebi nosi oslobođenje od robovanja i dar slobode. No, ova pasha koji Isus blaguje sa svojim učenicima produbljuje taj sadržaj. Isusova žarka želja da je blaguje te njegovo posljednje ispijanje od roda trsova daje joj osobitu važnost. Uzima kruh i daje ga učenicima kao svoje tijelo. Međutim, prije nego što ga daje lomi ga. Samo ukoliko je kruh razlomljen može se dati mnogima. Njegovo tijelo nisu drugi razlomili, to je učinio on sam. To razlamanje, to slomljeno tijelo nije prelomljeno kako bi propalo, kako od njega ne bi bilo ništa nego je razlomljeno i dato drugima. Dato je za druge.
Ovaj događaj posljednje večere nalazi se između dogovora Jude i židovskih glavara te ostvarenja toga dogovora na Maslinskoj gori. S jedne strane Isusu žele nasilno uzeti slobodu, zarobiti ga, a s druge nalazi se pred najstrašnijom činjenicom čovjekove sudbine – odbačenosti i oduzimanja života. U takvom ozračju on se sam predaje, prelama se i daje svoju slobodu za nas. Evanđelist Ivan, opisujući ove događaje, veli da nas je Isus nazvao prijateljima. I u tome je cijelo kršćanstvo. Ono je put od robova do prijatelja, od ropstva ne do slobode, nego do prijateljstva.
U povijesti kada bi se sklapali ugovori kao jamac toga uzimao bi se neki predmet, razlamao te bi svaka strana dobila polovicu. Jamac našega ugovora, saveza, prijateljstva s Bogom je razlomljeno tijelo i prolivena krv koje smo dužni činiti na spomen. To prijateljstvo nadilazi granice našega razuma, u njemu dva i dva ne moraju biti četiri jer polovica kruha nije polovica nego je čitav. Inicijativa toga prijateljstva na Božjoj je strani, on je uvijek onaj koji želi stupiti u odnos s nama, a na našoj strani je samo odgovor. On je onaj koji nam je dao slobodu, nju njegovom smrću i uskrsnućem svi već imamo, a mi odlučujemo hoćemo li ju čuvati, hoćemo li je skloniti u kut da stoji poput fikusa ili ćemo ju uložiti i stupiti u odnos prijateljstva s Bogom.
