Prvo

Svadba je odraz odnosa Crkve i Krista. Odnosa Boga i čovjeka. Crkva koja je zaručnica nakićena za svoga muža, sastavljena je od zajednice vjernika.

Iv 2,1-12

U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!«

A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.«

Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.

        Temeljni je element života početak. Stalno iznova. Ono prvotno. Unutar naših sjećanja postoje trenutci koji su prvi i jedini. Neponovljivi. Rado se prisjećamo prvih koraka, prvih izgovorenih riječi, napisanog slova, slavlja prvog rođendana, prvog odlaska na more… Važan je broj jedan. Početak, ono prvo. Kana Galilejska je prva stanica Isusovih znamenja. Prva znamenitost. Objava slave čiji je plod vjera. Vjera u osobu. Vjera u Isusa. 

Tko je ili što je na prvom mjestu u mom životu? Što je oblikovalo moj prvotni izbor oblikuje moj prvotni izbor? Kakvi su moji prvi koraci? Što oblikuje moje početke? 

        Iako na koncu evanđeoskog ulomka imamo informaciju Isusovog prvog čudesnog znamenja, po kojem se rađa vjera prisutnih, naglasak je na onom što prethodi. Prethodi posredništvo i poslušnost. Posrednik prvog znamenja je Marija, Isusova Majka. Ona je najizvrsniji primjer učeništva. Učenika kojem je prvi stav posluh. Osluškivanje, potom djelovanje. Ona ohrabruje i potiče poslužitelje da učine sve što im Isus kaže. Učiniti sve po Božjoj riječi i volji, označava čovjeka poslušnog i vjernog Bogu. Marija je čista slika vjernosti. Prvo Marijinog života je poslušnost. Sam Krist je poslušan Ocu, poslušan do smrti na križu (usp. Fil 2,6).

        Poslušnost je prvi korak Bogu. Samo uho koje spremno sluša, čuvši lahor Božjega  glasa po njemu djeluje. Poput mladog Samuela: Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša (usp. 1 Sam 3,10). Važno je čuti. Čuti Boga, čuti sebe i drugoga. Molitva je osluškivanje. Uzajamno slušanje. Čovjeka koji sluša Boga i Boga koji sluša srce čovjeka. Bog šalje svoju besjedu na zemlju, brzo trči riječ njegova (Ps 147,5). Iz međusobnog slušanja čovjek djeluje. Posluh postaje djelotvoran. Iako može biti okićen raznovrsnim pitanjima. Marija je u objavi Anđela Gospodnjeg imala pitanja, nesigurnosti i nejasnoće. Ali je poslušala, zato i jest službenica Božja. Ona koja je neznatna, a svi je nazivaju blaženom (usp. Lk 1, 46-55). Put slušanja je put blaženstva. Redovnici se zavjetuju na poslušnost. Slušanje koje je evanđeoski život. Život koji obećava onaj vječni. 

        Mjesto je prvog znamenja svadba. Takvo mjesto ni na koji način ne odaje dojam mogućnosti slušanja. Okolnosti života često imaju isti utjecaj u životu. Nema vremena, gužva, buka i uvijek neke obveze. Svadba u ovom trenutku označava stvarnost Isusovog života. Naš je život isto ispunjen događajima. Onim u koje Isus svakodnevno dolazi. Možda baš u onom događaju na koji nisam otišao. Na kojem nisam bio prisutan. Nisam slušao, niti čuo. Mjesto događaja ne uvjetuje Božju svemoć. Isus djeluje slobodno. On daje upute poslužiteljima stola. Napunite posude, zgrabite i odnesite. Poslužitelji su oni koji su bili spremni poslušati te djelovati po toj istoj riječi. Po riječi i volji Isusovoj. 

        Postoji povezanost slike svadbe i prispodobe o Kraljevstvu nebeskom. Krist svadbom ljudima govori o svom Kraljevstvu. Kako je kralj priredio svadbu i pozvao uzvanike: Dođite na svadbu! (usp. Mt 22,1-14) Međutim, oni za to nisu marili. Nisu čuli. Nisu poslušali. Nisu bili dostojni svadbe. Čovjek koji ne čuje i ne sluša Boga nije dostojan Nebeske svadbe. 

        Svadba je odraz odnosa Crkve i Krista. Odnosa Boga i čovjeka. Crkva koja je zaručnica nakićena za svoga muža, sastavljena je od zajednice vjernika. Svih onih pozvanih i izabranih. Božji je glas stalan. Jeka koja odliježe. On poziva. Čovjek je onaj koji taj glas čuje i po njemu živi. U suprotnom je mnogo zvanih, malo izabranih (usp. Mt 22,14). Zajedništvo Crkve slavi svadbu. Svadbu koja ne prestaje. Ona je vječna. Sada i ovdje, u vječnosti i zauvijek. Otkucaje srca Crkve sluša Krist. Šum i mnoštvo naroda slaveći svadbu iščekuje onu nebesku u vječnosti. 

Radujmo se i kličimo

i slavu mu dajmo

jer dođe svadba Jaganjčeva,

opremila se Zaručnica njegova! (Otk 19,7)