Zgoda o učenicima na putu u Emaus pokazala je da današnji vjernici i ostali ljudi mogu susresti Isusa u liturgiji Crkve gdje se njegova djela i riječi uvijek iznova naviještaju.
Lk 24,35-48
Na treću nedjelju Uskrsa Crkva pred nas stavlja odlomak iz Evanđelja po Luki koji dolazi neposredno nakon one poznate zgode – kad se Isus ukazuje dvojici učenika na putu za Emaus.
Što nam ta zgoda može reći? Zašto nisu prepoznali Učitelja? Zašto sumnje obuzimaju njihovo srce? Kod toga nam može pomoći tumačenje jednog teologa, a glasi ovako: „Zgoda govori o dvojici muškaraca koji su putovali prema smiraju (sutonu, zalasku...) sunca. Neki kažu da je upravo to razlog što nisu prepoznali Isusa. Emaus je bio zapadno od Jeruzalema. Sunce se naginjalo zapadu i zalaz ih je sunca toliko zabljesnuo da nisu prepoznali svoga Gospodina. Bilo kako bilo, istina je da je kršćanin osoba koja putuje ne prema smiraju sunca nego prema izlasku sunca. Mnogo prije toga rečeno je djeci Izraela da putuju pustinjom prema izlasku sunca (Br 21,11).“
Kršćanin korača naprijed, ne prema noći koja pada, nego prema zori koja sviće. Upravo to nisu uviđala dvojica na putu za Emaus u svojoj tuzi i razočarenju. Isus dolazi kao naručen, baš kad treba. Unosi smisao u stvari i događaje. Učenici su prikazani kao da im je ova situacija neobjašnjiva. Sve njihove nade i snovi bijahu pokopani. Dâ se primijetiti bol i žaljenje u njihovim riječima: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela“ (Lk 24,21). Takve riječi nalikuju riječima ljudi kojima su sve lađe potonule, ali tu je Spas, tu je Isus koji govori s njima (tumači Pisma) i već postaju jasnija njihova očekivanja. Tama se pretvorila u svjetlo. Nastavili su put i što se dogodilo? Učenici ga pozivaju jer je predvečerje, a u Palestini je bilo opasno putovati izvan naseljenih mjesta po noći. Isus - nenametljiv - pristaje na njihov poziv. Budući da je Bog ljudima dao najveći i najopasniji dar na svijetu, dar slobodne volje, možemo ga upotrijebiti da pozovemo Isusa da uđe u naš život ili ga pustiti da ide dalje.
Nadalje, evanđelje govori kako su Ga učenici prepoznali u lomljenju kruha. Pretpostavka je da ti učenici imaju prijašnje iskustvo (kad je Isus umnožio kruhove) pa su ga u tom trenutku lako prepoznali. Dakle, s Kristom možemo biti ne samo kod euharistijskog stola, nego i kod običnog stola za jelom. On je ne samo gost svoje Crkve, nego i svakog doma. Kršćanin uvijek i svugdje živi u svijetu koji je ispunjen Kristom. Kad su Ga učenici „prepoznali“, On je iščeznuo ispred njih. Zatim oni iz Emausa žurno pođoše do Jeruzalema gdje su bila Jedanaestorica da im kažu radosnu vijest. Nisu to iskustvo zadržali za sebe nego su prenijeli radosnu vijest. Kršćansku poruku nismo nikada potpuno usvojili dok je ne počnemo dijeliti. Sve ovo izrečeno svrstava se u prvu rečenicu današnjeg Evanđelja.
Što se sad događa? Kad su se svi sastali u Jeruzalemu, Isus im se ukazuje kao tijelo i duh te im pokazuje rane na rukama i nogama. Kao da svakom od njih želi reći: „Pogledaj čovječe, u rane sam te svoje urezao, zašto ne vjeruješ? Također, Isus ih podsjeća šta je govorio dok je još bio s njima: „Treba da se ispuni sve što je o meni pisano u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima.“ Otvori im zatim pamet da razumiju te im reče: „Krist će trpjeti i treći dan uskrsnuti od mrtvih, i u njegovo Ime propovijedat će se obraćenje i oproštenje grijeha svim narodima, počevši od Jeruzalema. Vi ste svjedoci toga“ (Lk 24,44-48). Isus ih osposobljava za težak put. On je njima više puta navijestio Riječi, pa i onoj dvojici što su išli u Emaus.
Zgoda o učenicima na putu u Emaus pokazala je da današnji vjernici i ostali ljudi mogu susresti Isusa u liturgiji Crkve gdje se njegova djela i riječi uvijek iznova naviještaju. Zašto ga teško mogu prepoznati i zašto su u strahu? Mogli bismo jednostavno zaključiti da još nisu pripravljeni. Bog ne dopušta da ga prepoznaju prije nego ih sam Isus riječima i djelima ne pripravi za susret vjere.
Stoga, draga braćo i sestre, uvijek iznova pripravimo mjesto Gospodinu u našoj „kući“. Pozovimo ga (kao učenici) da ne budemo usamljeni i ožalošćeni, pričajmo o tim događajima i molimo za dar vjere kako bismo i mi danas mogli biti svjedoci.
Hvaljeni Isus i Marija!
