Divnog li povjerenja! Da sam Bog koji se daje za svijet nalaže svom stvorenju da čini ono što je i on učinio!
Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.« (Iv 15,9-17)
Odlomak iz ponuđenog nam Evanđelja smješta nas u Gornju sobu iliti dvoranu Posljednje večere. Dakle, vraćamo se na Veliki četvrtak. Još jednom. Isto mjesto, isto vrijeme, isti učenici i Isus. No nadasve ista, ali uvijek provocirajuća poruka.
U današnjem svijetu nerijetko se dogodi da neke riječi izgube na svojoj jačini, težini i dubini. Skoro pa da postanu floskule. Možda se to i dogodilo sa riječima ljubav, prijatelj, Bog? Vidimo da nam je odmah na početku ulomka donesena jedna pomalo nejasna usporedba. Kako je Otac ljubio Sina? Na jednom mjestu isti evanđelist nam donosi činjenicu da je Bog tako ljubio svijet te je dao svoga Sina jedinorođenoga (Iv 3,16)… Uočavamo li dva zaključka? Darivanje i poslušnost. Isus podložan volji Očevoj odlazi u svijet kako bi ga, dragovoljno se darujući, otkupio. Taj isti zahtjev se traži i od nas. Možda ne na isti način na koji je Isus to učinio, ali uistinu svjedočiti ljubav u sebedarju u svakodnevici omogućuje nam pristup u trajno stanje bivanja u Očevoj ljubavi.
U idućim odlomcima Isus kao da igra otvorenih karata. Ne skriva se iza prispodoba, ne daje nam tvrde govore, nego nas poučava kao Učitelj učenike. Ali opet slijedi pitanje za pitanjem. Kako ti netko može zapovjediti ljubav? Nešto, što i danas jedva definiramo, dano nam je kao zapovijed. A upravo u čuvanju te zapovijedi dolazi blagostanje. No ipak, Isus kao vrhunski poznavatelj čovjeka, zna da je njegova osnovna – ako ne i najveća – potreba biti radostan. Nudi onu potpunu radost. Kao čaša koja se neprestance prelijeva… Puna je i konstantno daje svoj sadržaj za druge. Onakvu koja nastaje čuvanjem zapovijedi.
Nemoguće je ne primijetiti da Isus kroz čitav svoj govor podsjeća učenike da čine djela ljubavi. Ipak ističe onu najveću ljubav. Polaganje života. Garantira da je takva ljubav originalna, jer nitko nema veće ljubavi od ove. Bezuvjetno i dragovoljno polaganje nečega što nam je prvotno dano. Priznajmo da naša djela često završe na riječi. Ondje gdje su i počela, ili ako već treba reći, nisu se ni dogodila. Zbog toga je takva riječ postala floskula. Ljubav… Kaže se da je euharistija spomen-čin Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Čin. Nikakva fikcija, izmišljotina, nego potpuno posadašnjenje onog istog najvećeg čina ljubavi koji nam je dan kao zalog buduće slave. Ponovo riječ prijatelj dobiva na važnosti. Nije to bilo tko, nego osoba u konkretnom mjestu i vremenu sa svim osobinama čovjeka za koju se izražava spremnost – ako je potrebno – polaganja vlastitog života.
Divnog li povjerenja! Da sam Bog koji se daje za svijet nalaže svom stvorenju da čini ono što je i on učinio. Kao da ne gleda na naše ograničenosti. Ili ih možda koristi? Promatra nas u svom našem dostojanstvu koje nam je darovao. Svjesni tog blagog pogleda, odvažimo se ljubiti!
