Lako znamo upasti u nekakve zablude da pomislimo kako je život koji živimo ispravan, ponajviše jer nam je takav život postao uobičajena praksa.
Iz Evanđelja po Mateju (Mt 21, 33-43)
U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.
Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.
Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?« Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.«
Kaže im Isus: »Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!«
Današnji evanđeoski ulomak kao da podsjeća na naš život koji je ispunjen svakodnevnim zadacima koje smo pozvani izvršiti. Ti zadaci na dnevnoj bazi, bilo školovanje, posao, odnosi među ljudima ili neki drugi, traže od nas odgovornost. Odgovornost prema vršenju zadataka donosi rezultate koji će se pokazati prema tome kako smo se trudili živjeti. Dakle, ako radimo pošteno, trudeći se nikoga ne zakinuti, možemo biti mirni i doći će nagrada. Ako pak radimo nepošteno, mislimo da smo druge pretekli i napredovali. Ipak je tu tome prisutan strah kako će sve proći, koliko god mi skrivali takve korake. S takvim načinom života lako možemo micati s puta one koji nam smetaju. To mogu biti naši nadređeni, ljudi koji žive prema savjesti ili netko drugi iz takvog kruga. Trudit ćemo se nekako zamesti njihovo djelovanje da bismo prikrili ili opravdali svoj put za koji negdje u sebi ipak znamo da nije u redu, ali nemamo snage za promjenu.
Slijedom ovoga možemo sagledati i naš život kao odnos vjernika prema svome Gospodaru. Prema svome Stvoritelju. Lako znamo upasti u nekakve zablude da pomislimo kako je život koji živimo ispravan, ponajviše jer nam je takav život postao uobičajena praksa. To mogu biti svakodnevni propusti, oni sitni na koje naviknemo i koji nas uz duže prakticiranje dovedu do većih grijeha. Glede toga, i samog Boga bismo maknuli iz svog života jer nam je postao prepreka, budući da mu ne želimo služiti na pravilan način. Živeći takvim životom odbacujemo ogradu koju je postavio u vinogradu. Pritom nismo svjesni da nam tom ogradom želi dobro, kako ne bismo upali u provaliju iz koje nema povratka.
Ulomkom iz evanđelja Bog nas poziva da se već ovdje na zemlji trudimo stjecati plodove koji će nas uvesti u zajedništvo s njim. Time ćemo u konačnici doći do vječnog života i neprestano uživati blagodati koje nam je on pripravio. Također, iz takvog života i drugima dajemo primjer kako je takav način jedini koji nas vodi do trpeze pune plodova. Budimo ustrajni i svakodnevno se oslanjajmo na njega, čak i u poteškoćama, jer brzo će doći spasenje koje nam je namijenio na kraju ovozemaljskog života.
