Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.
Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura.
Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: "Daj mi piti!" Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: "Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti', ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive." Odvrati mu žena: "Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?" Odgovori joj Isus: "Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni." Kaže mu žena: "Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati." Nato joj on reče: "Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo." Odgovori mu žena: "Nemam muža." Kaže joj Isus: "Dobro si rekla: 'Nemam muža!' Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla." Kaže mu žena: "Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati." A Isus joj reče: "Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas - sada je! - kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju." Kaže mu žena: "Znam da ima doći Mesija zvani Krist - Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve." Kaže joj Isus: "Ja sam, ja koji s tobom govorim!"
Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: "Što tražiš?" ili: "Što razgovaraš s njom?" Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: "Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?" Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: "Učitelju, jedi!" A on im reče: "Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete." Učenici se nato zapitkivahu: "Da mu nije tko donio jesti?" Kaže im Isus: "Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: 'Još četiri mjeseca i evo žetve?' Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: 'Jedan sije, drugi žanje.' Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov."
Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: "Kazao mi je sve što sam počinila." Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta." (Iv 4, 5-42)
Prekjučer sam čitao interpretaciju ovoga evanđeoskog odlomka u kontekstu pokreta nove duhovnosti i posebnosti kršćanskog navještaja. u tom razmišljanju mi se otvorila jedna nova perspektiva za promatranje ovog teksta. naime, fra Ante Vučković u svome promišljanju ovaj tekst gleda kao primjer razlike između kršćanskog pristupa čovjeku i pristupa koji imaju novi duhovni pokreti – new age. Ovdje ću samo ukratko prepričati to razmatranje služeći se nekim podatcima iz biblijske teologije.
Isus dolazi pred Samarijanku kao onaj koji jest – Ja jesam veli. Taj izričaj nas upućuje na Božje starozavjetno Ime – Ja sam koji jesam. međutim Isus ponajprije dopušta Samarijanki da se zapliće u svoje zablude, ne nastupa ofenzivno nego na njezine riječi odgovara gotovo kao da je i ne sluša. na savku njezinu izjavu on joj otkriva dio istine o samom sebi, a da ne prekida nit njezinog razmišljanja. U svome razmišljanju fra Ante naglašava kako u Samarijankinom nastupu postoji nešto zavodljivo, budući da je ona navikla prazninu u sebi ispunjati zavođenjem muškaraca. Isus naprotiv ne obraća pažnju na njezinu zavodljivost nego nastupa potpuno suprotno, on nju suočava s istinom o njoj samom ali i o sebi. Isus ne pokušava zavoditi nego otkrivati istinu.
Iz gore navedenoga Vučković zaključuje da smisao kršćanskog navještaja nije zavođenje ljudi, mi ne trebamo druge ljude zavesti nego privesti Bogu koji je Život. Dok se u današnjem (i svakom drugom) vremenu sve vrti oko samoostvarivanja i pronalaženja samoga sebe, kršćanstvo ne pomaže čovjeku da poniranjem u sebe pronađe svoje istinsko ja. Kršćanstvo čovjekovo istinsko ja traži u Bogu. ovaj prolazni život je mjesto gdje čovjekovo traženje samoga sebe biva zastrto naslagama egoizma, a život koji Isus nudi Samarijanki nije od ovoga svijeta nego se on nalazi u Bogu i kod Boga i samo upoznavanjem tog života možemo shvatiti pravi smisao našeg boravka na ovom svijetu. Kršćani stoga trebaju svjedočiti da njihov život već sada i ovdje struji u život vječni.
Još jedan element je važan za fra Antu, on kaže da je završetak ovog evanđeoskog odlomka pravi pokazatelj autentičnog susreta s Bogom. »Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.« Nikakve koristi od zavodljivih riječi ako ljudi i sami ne upoznaju i spoznaju da je Isus Krist uistinu spasitelj svijeta!
