Ne bojmo se kušnje. Od nje možemo učiniti ili trenutak milosti ili trenutak grijeha. Na nama je što ćemo učiniti od toga trenutka, od nas samih.
Svaki javni nastup od čovjeka traži pripremu. Bilo fizičku, bilo duhovnu, bilo psihičku. Nevažno. U evanđeoskom ulomku koji je pred nama vidimo to da je Isus, uz to što je Sin Božji, također i čovjek. Ovom događaju prethodi događaj krštenja na Jordanu nakon čega se Isus povlači u pustinju. U to vrijeme mnogi su se učitelji povlačili u pustinju i tako se pripremali za nastupe koji ih čekaju. Pa i Ivan Krstitelj je bio predstavljen kao glas koji viče u pustinji.
Čitamo u ulomku kako piše Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. Što se ovime želi drugo pokazati nego to da je Isus čovjek. Podložan kušnjama. To što je Sin Božji nije umanjilo čovještvo i oduzelo mu svojstva koja su karakteristična čovjeku. Ono u čemu se mi razlikujemo od Njega je to da On nije popustio kušnjama. Odgovara na njih upravo onako kako to Gospodin i od nas traži. Naravno, reći ćemo da je Isusu lakše bilo nego nama i to ćemo staviti kao neko opravdanje koje može stajati i njega ćemo se držati. No, je li to zaista tako? Da nismo možda sebi dopustili „luksuz“ grijeha i tako idemo linijom manjeg otpora? Svi tako rade pa onda to opravdava i nas? Varamo se ako mislimo da je to ispravno.
Svatko od nas pozvan je osobno na put svetosti i nasljedovanja Gospodina. Ne može netko drugi za mene postići spasenje i svetost. Jedina osoba koja na to utječe sam ja. Nemam pravo krivicu svaliti na bilo koga, kao što je Adam prebacio krivnju na Evu, Eva na zmiju. Trebamo preuzeti odgovornost za vlastite čine. Bilo dobre bilo loše. Nikada nam nije problem preuzeti zasluge za neko dobro koje je učinjeno, čak i onda kada mi to dobro nismo učinili. No, kada se radi o lošijim djelima tu se krijemo i trudimo se ostati skriveni i neotkriveni. Bojimo se osude.
No, kako piše Pavao? Gdje se umnožio grijeh nadmoćno izobilova milost. Nemamo razloga za strah od osude ako smo spremni preuzeti odgovornost za čine i promijeniti ono što je u nama loše. Ako je Bog postao čovjekom i smatrao da je vrijedno za nas umrijeti, zar nije onda vrijedan barem toga da se potrudimo za Njega živjeti? Naravno, grijeh je sastavni dio života. Ne možemo ga izbjeći. Trebamo, ipak, znati da grijeh nema zadnju riječ. Darovan nam je sakrament pokore koji služi upravo tom pomirenju, ozdravljanju odnosa s Bogom. Trebamo imati dovoljno poniznosti kako bismo pristupili pred lice Božje i rekli ono što On ionako već zna. Ta milost, darovana u sakramentima, nadmoćna je nad grijehom i čovjeku donosi spasenje ukoliko prihvati život u skladu s tom milošću.
Ne koristi nam ako postanemo ravnodušni prema grijehu. Bog nije bio ravnodušan prema njemu. Uhvatio se u koštac s njime kada je postao čovjekom i pobijedio grijeh i smrt jednom za svagda. Smrt i uskrsnuće znak su konačne pobjede. Ne bojmo se kušnje. Prilika je to koju možemo okrenuti na dobro. Ona je po sebi neutralna. Mi od nje činimo ili trenutak milosti ili trenutak grijeha. Na nama je što ćemo učiniti od toga trenutka, od nas samih.
