Mnoštvu koje je išlo za njim Isus je govorio o Kraljevstvu Božjemu. Koristio se jednostavnim riječima i prispodobama uzetima iz svakodnevnog života, a ipak je njegov govor imao poseban čar.
Ljudi su bili dirnuti njegovim naukom jer ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. I stražari koji su ga otišli uhititi, na pitanje glavara svećeničkih i farizeja zašto ga nisu doveli, odgovorili su: "Nikada nitko nije ovako govorio". Ivanovo evanđelje donosi i razgovore, pune svjetla, s pojedincima kao što je Nikodem i Samaritanka. Isus je vodio još dublje razgovore sa svojim apostolima: otvoreno im je govori o Ocu i o nebeskim zbiljama, ne koristeći više prispodobe. To ih je oduševljavalo i nisu postavljali pitanja ni onda kada nisu potpuno shvaćali Njegove riječi, ili kad su one izgledale prezahtjevne. "Tvrda je to besjeda", rekli su Mu neki učenici kad su čuli da će im za hranu dati svoje tijelo, a za piće svoju krv. Vidjevši da se učenici povlače i da ne idu više s njim, Isus se obraća dvanaestorici apostola: "Da možda i vi ne kanite otići?" Petar, već povezan s njim zauvijek, očaran njegovim riječima od dana kad ga je susreo, odgovori u ime svih: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!"
Petar je shvatio da su riječi njegova Učitelja bile drugačije od riječi drugih učitelja. Riječi koje polaze od zemlje i idu prema zemlji, njoj pripadaju i imaju sudbinu zemlje. Isusove su riječi duh i život jer dolaze iz neba: svjetlo koje dolazi odozgor ima i snagu odozgor. Njegove riječi imaju težinu i dubinu što druge nemaju, pa bile to riječi filozofa, političara ili pjesnika. To su "riječi života vječnoga" jer sadrže, izražavaju i posreduju puninu onog života koji nema kraja, jer je to sam Božji život.
Isus je uskrsnuo i živi, a njegove riječi, iako izgovorene u prošlosti, nisu samo obično sjećanje, nego riječi koje on upućuje svima nama i svakoj osobi svakog doba i svake kulture: sveopće, vječne riječi.
Isusove riječi! Morale su biti njegova najveća umjetnost, ako tako možemo reći. Riječ koja govori ljudskim riječima: kakvog li sadržaja, kakve li snage, kakvog naglaska, kakvog li zvuka!
"Jednoga dana - pripovijeda Bazilije Veliki - kao da sam se probudio iz dugog sna, pogledao sam prema predivnom svjetlu evanđeoske istine i otkrio ispraznost mudrosti knezova ovoga svijeta."
Terezija iz Lisieuxa u pismu od 9. svibnja 1897. piše: "Koji put čitajući neke duhovne rasprave... moj neznatni siroti duh brzo se umori. Zatvorim knjigu mudrih koja razbija moju glavu i isušuje mi srce, pa uzmem u ruke Sveto pismo. Tada mi sve postaje sjajno, samo jedna riječ otvara mojoj duši beskonačne obzore i savršenstvo mi izgleda lako."
Da, božanske riječi nasićuju duh stvoren za beskonačno; osvjetljuju iznutra ne samo razum, nego i cijelo biće, jer su svjetlo, ljubav i život. Donose mir - onaj koji Isus naziva svojim: "moj mir" - i u trenutcima uznemirenosti i tjeskobe. Daju puninu radosti čak i usred boli koja ponekad muči dušu. Daju snagu nadasve kada naiđe strah i malodušje. Čine nas slobodnima jer otvaraju put Istine.
"Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!"
Petar je shvatio da su riječi njegova Učitelja bile drugačije od riječi drugih učitelja. Riječi koje polaze od zemlje i idu prema zemlji, njoj pripadaju i imaju sudbinu zemlje. Isusove su riječi duh i život jer dolaze iz neba: svjetlo koje dolazi odozgor ima i snagu odozgor. Njegove riječi imaju težinu i dubinu što druge nemaju, pa bile to riječi filozofa, političara ili pjesnika. To su "riječi života vječnoga" jer sadrže, izražavaju i posreduju puninu onog života koji nema kraja, jer je to sam Božji život.
Isus je uskrsnuo i živi, a njegove riječi, iako izgovorene u prošlosti, nisu samo obično sjećanje, nego riječi koje on upućuje svima nama i svakoj osobi svakog doba i svake kulture: sveopće, vječne riječi.
Isusove riječi! Morale su biti njegova najveća umjetnost, ako tako možemo reći. Riječ koja govori ljudskim riječima: kakvog li sadržaja, kakve li snage, kakvog naglaska, kakvog li zvuka!
"Jednoga dana - pripovijeda Bazilije Veliki - kao da sam se probudio iz dugog sna, pogledao sam prema predivnom svjetlu evanđeoske istine i otkrio ispraznost mudrosti knezova ovoga svijeta."
Terezija iz Lisieuxa u pismu od 9. svibnja 1897. piše: "Koji put čitajući neke duhovne rasprave... moj neznatni siroti duh brzo se umori. Zatvorim knjigu mudrih koja razbija moju glavu i isušuje mi srce, pa uzmem u ruke Sveto pismo. Tada mi sve postaje sjajno, samo jedna riječ otvara mojoj duši beskonačne obzore i savršenstvo mi izgleda lako."
Da, božanske riječi nasićuju duh stvoren za beskonačno; osvjetljuju iznutra ne samo razum, nego i cijelo biće, jer su svjetlo, ljubav i život. Donose mir - onaj koji Isus naziva svojim: "moj mir" - i u trenutcima uznemirenosti i tjeskobe. Daju puninu radosti čak i usred boli koja ponekad muči dušu. Daju snagu nadasve kada naiđe strah i malodušje. Čine nas slobodnima jer otvaraju put Istine.
"Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!"
