Poniznost je potrebna da vidim u Isusu kruh života. Imam li hrabrosti u malome ga tražiti? Imam li hrabrosti u slabom ga vidjeti?
Svjedok sam da ljubomora i uspoređivanje s drugima čine život zatvorenim i neispunjenim. Dakako da je to iskustvo svih ljudi, jer svatko doživi ljubomoru i usporedbu s drugim čovjekom. Zbog čega dolazi do toga? Pitam se je li loše biti najbolji i prvi? I može li se moje samopouzdanje temeljiti samo na mojim uspjesima?
Ilija je na svoju ruku ubio sve Baalove svećenike. Kao da je korov koji je rastao iščupao svojom silom. Ili bolje rečeno, kao da je drugog čovjeka silom pokušao smjestiti u svoju istinu. Očito je takav čin, koliko god bio dobrom voljom nadahnut, ipak ispunjen i strahom, jer silom obraća samo onaj kojega je strah da bez njegovog sudjelovanja ne može opstati istina i pravednost, i da je subjektivna istina jedina prava. Je li tome tako? Zar nije jedino Bog istinit do kraja?
Vrlo brzo nakon tog iskustva Ilija proživljava nešto novo: činjenicu da je čovjek kao svaki drugi. To ga baca u depresiju. Imao je tako dobar nastup kod paljenja oltara, a sad se osjeća tako bespomoćan da bježi. Kaže da nije drugačiji od ostalih. Ali, možda ga je točno tu Bog htio. Osjećaj nemoći i nesposobnosti puno više izgrađuje Iliju negoli snaga i moć. Opasnost moći je ta što se može postati oholim dok slabost dovodi čovjeka do ponizne i iskrene molitve.
Lijepo je što je život ispunjen uspjesima i porazima. Uspjeh je u našoj naravi jer smo od početka sustvaratelji. Uspjeh izgrađuje čovjeka i podiže samopouzdanje. A slabost i neuspjeh? Oni omogućuju da ne dižem glavu iznad onoga što jesam, i da vidim da je Bog onaj koji je svemoguć. Koliko god ja bio nemoćan, on je taj koji vodi povijest i koji vodi i moj život. Prema tome, strah i paniku kad sam u neizvjesnosti, ili kad nešto nije kako zamišljam ili po idealu, mogu staviti u drugi plan i više gledati u Onoga kojemu je sve moguće.
I logika da vidim i u onom slabom ono najjače je teško shvatljiva. Isusu njegovi sugrađani ne vjeruju jer je jedan od njih. Jedan običan čovjek koji radi skrovito, kojemu poznaju roditelje. Poznaju mu njegov obični, neposebni zanat, i onda trebaju slušati da taj tvrdi o sebi da je kruh života? Teško je vidjeti da je upravo netko onaj tko je slab, poseban i dragocjen. Teško je vidjeti da su one svakodnevne, jednostavne stvari i dužnosti najbolji medij prema svetosti. Ali logika Evanđelja zaista je takva da je zadnje mjesto najvrjednije.
Djeca smo Božja. To je činjenica koja mi daje do znanja tko sam ja. Daje mi identitet i daje mi potvrdu moje vrijednosti. Ljubav Božja, koju mi najčešće preko iskrenog prijatelja donosi, je ta koja mi dokazuje da sam voljen. Odgovor na tu ljubav ne može biti sila i uzdizanje u sigurnost svoje moći, nego poniznost i pouzdanje u Božju svemoć. Uvijek će se spržiti krila ako se dižem svojim nosom do neba, ali i to padanje će mi omogućiti da uvijek iznova pogledam u onoga koji ima snagu kad sam ja bez snage, da pogledam u onoga koji želi da se njemu prepustim kao dijete koje se prepušta Ocu. To je rast. A uspjeh iza kojega stoji ponizni karakter osobe, taj izgrađuje.
Poniznost je potrebna da vidim u Isusu kruh života. Imam li hrabrosti u malome ga tražiti? Imam li hrabrosti u slabom ga vidjeti? Iskušajmo Božju ljubav i stavimo svoju nemoć i nesigurnost otvorenih ruku njemu na povjerenje. Hoće li nas iznevjeriti?
