Pa prorok nigdje nije dobro dočekan ako mu publika može zaviriti u najdublje pore povijesti, ne bi li pronašla neki grijeh, grešku ili nešto za spočitati.
Mk 6, 1-6
U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.
A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.
Nakon godinu dana eto Isusa u njegovom kraju. Tko ne bi bio radostan susresti prijatelje od djetinjstva, vidjeti rodnu kuću, zavičaj, poznate ljude, proći ulicama kojima i zatvorenih očiju poznaješ svaki centimetar… Baš idilično, sve do jednom - do onda kada te odbace i popljuju, kada te razočaraju i gotovo onesposobe. Sve je to snašlo i našu glavu, našeg kormilara - teroriziran i paraliziran!
Prvo čitanje ove četrnaeste nedjelje kroz godinu je iz života proroka Božjeg Ezekiela koji vodi, doduše na svom frontu i u svojoj rundi, isti okršaj. Naime, Gospodin mu upućuje riječi: Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: ’Ovo govori Gospodin Bog!’ I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima.
Od davnine je jasno kako nezgodan zna biti položaj domaćeg sina, domaćina na terenu. A zašto? Pa vrlo logično, on ima zahtjevne navijače iza svojih leđa, ili bolje reći, nad svojom glavom, koji će lakše prihvatiti tuđeg sina, stranca. Takvu publiku je imao i Isus – onu istu koja se oduševila na njegov govor u sinagogi. Čak je malo reći da su bili oduševljeni, jer se tu koristi riječ preneraženi, što bi značilo iznenada izazvati snažan dojam, dok već trenutak nakon toga počinje ona lagana „trač partija“, ona „čaršijska priča“ s pitanjima koja uopće ne traže odgovore, nego samo potiču dodatne osude i uvrede: Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja…i nisu li mu sestre ovdje među nama?
Isus im odgovara: Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu. Zašto baš tako? Pa prorok nigdje nije dobro dočekan ako mu publika može zaviriti u najdublje pore povijesti, ne bi li pronašla neki grijeh, grešku ili nešto za spočitati. A to se sve događa u vlastitom kraju, među poznanicima. No Isus to zna, podnosi i nastavlja dalje. Čist primjer „pravoga čovjeka“, jer tko zna bismo li mi to izdržali i ostali zdravi. U tom kontekstu pogledajmo samo drugo čitanje ove nedjelje, gdje div-apostol Pavao piše Korinćanima: Postao sam bezuman! Vi me natjeraste. Ta trebalo je da me vi preporučite. I ne poludio od svega toga, a trebali su samo zagovarati za njega, preporučiti ga u svoje molitve i staviti ga u svoje nakane, jer jedan je od njih.
Neka se svatko od nas danas zapita: „Zagovaram li i ja svećenike, redovnike i redovnice iz svojega mjesta, koje znam od djetinjstva? Sjetim li ih se, nazovem li ih i pitam li ih kako su i što ima u njihovim životima, ili možda na „trač partiji“ istražim sve izvore i preberem im život uzduž i poprijeko?
Kaže nam evanđelist kako Isus ondje nije mogao učiniti niti jedno čudo, zato što nije naišao na otvorenost srdaca svojih mještana i na iskaze njihove vjere. Stoga otvorimo svoja srca, sagnimo se dovoljno duboko da bismo mogli gledati Boga. Spustimo se iz svojih životnih komfora, nađimo vremena i volje u molitvi se sjetiti „proroka“ našeg vremena - svećenika, redovnika i redovnica iz svojih župa, kako im ne bismo bili kamen spoticanja, nego kamen temeljac!
