U zadnje vrijeme sam pomalo opčinjen jednostavnim matematičkim zadatkom. Sjećam se toga još iz prvog razreda osnovne škole. Dobio sam četvorku iz kontrolnog iz matematike. Jedan od pogrešnih računa koje sam napravio bio je da je dva plus dva pet.
Taj kontrolni se dugo vremena, ne pitajte kako ni zašto, vukao po našoj kući i nekoliko puta sam ga kao stariji imao u rukama te se u nevjerici pitao kako sam mogao pogriješiti kod tako jednostavnog računa. Stvarno… Sada me ta računica izaziva u drugom smislu. Ona mi je lijepa slika Božje logike; kad nešto ide i kad je nešto ispravno, a prema svim drugim izračunima, parametrima, proračunima i predviđanjima to ne bi trebalo biti tako. Jednostavno, protivi se svim poznatim zakonima i spoznajama, očekivanjima i nadanjima, željama i maštanjima.
Svatko se potajno nada koječemu. Netko da će ga jednoga dana postaviti šefom na radnom mjestu, netko da će dobiti dijete usprkos svim liječničkim prognozama, netko da će se pomiriti sa svojom neprežaljenom ljubavi, netko da će se udati za princa, netko opet da će dobiti na lotu i riješiti se podstanarskog statusa, netko da će dočekati sina koji je na ratištu. Sve su to nade koje se sukobljavaju s okrutnom realnošću koja je ustvari puno drukčija od svijeta nada i želja koje se kriju u nama. Svatko se potajno nada da ono dva plus dva ipak može biti pet baš u mom ili tvom slučaju.
Bog. Kod njega vrijede druge mjere i drukčija pravila. On pokazuje da mu naše jednadžbe ne znače previše. Čak štoviše, na našim jednadžbama On pokazuje svoju domišljatost te ih iskrivljuje tako da mu dva plus dva daju pet bez ikakvih problema. Eh… Velik uvod za veliku Ženu… A šta ću? On potraži malenost, neznatnost i poniznost, nevinost, zbunjenost i spremnost i pronađe najblagoslovljeniju među ženama. Nije tražio veličinu i jakost, tražio je odgovor na poziv. Odgovoriti mu pozitivno znači primiti blagoslov. Ona po kojoj je došao Spasitelj, koja mu je pružila svoju utrobu kao dom, koja je svojim Da označila ono da je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama s velikim razlogom nosi naziv najblagoslovljenije među ženama i Velike Gospe.
Bog treba mene i tebe u mojoj i tvojoj malenosti. On treba moju i tvoju slabost u kojoj se može pokazati velikim. On treba mene i tebe baš onakvog kakvi mi jesmo, jer nas je on takvima stvorio, bez obzira na oblik, boju, društveni položaj. Jer ondje gdje sam ja, tu je i On, tu se i On želi pokazati velikim. Samo treba mene slaboga koji mu mogu dati svoje bojažljive riječi, nesigurne korake, šeprtljave geste da se baš po njima pokaže silnim. Gospa je uskliktala: Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome spasitelju što pogleda na neznatnost službenice svoje. Tko bi to svojim zaslugama mogao ustvrditi da je dostojan službe koju mu Gospodin povjerava? Nije li Gospodin taj koji izabire i koji gleda ne kao što gledaju ljudi? Zar se i po meni ne može pokazati velikim bez obzira kako sam neznatan? Ili sposoban? Ili moćan? Ili snažan? Njegove jednadžbe nisu jednake ljudskima. Imajmo to na umu
Svatko se potajno nada koječemu. Netko da će ga jednoga dana postaviti šefom na radnom mjestu, netko da će dobiti dijete usprkos svim liječničkim prognozama, netko da će se pomiriti sa svojom neprežaljenom ljubavi, netko da će se udati za princa, netko opet da će dobiti na lotu i riješiti se podstanarskog statusa, netko da će dočekati sina koji je na ratištu. Sve su to nade koje se sukobljavaju s okrutnom realnošću koja je ustvari puno drukčija od svijeta nada i želja koje se kriju u nama. Svatko se potajno nada da ono dva plus dva ipak može biti pet baš u mom ili tvom slučaju.
Bog. Kod njega vrijede druge mjere i drukčija pravila. On pokazuje da mu naše jednadžbe ne znače previše. Čak štoviše, na našim jednadžbama On pokazuje svoju domišljatost te ih iskrivljuje tako da mu dva plus dva daju pet bez ikakvih problema. Eh… Velik uvod za veliku Ženu… A šta ću? On potraži malenost, neznatnost i poniznost, nevinost, zbunjenost i spremnost i pronađe najblagoslovljeniju među ženama. Nije tražio veličinu i jakost, tražio je odgovor na poziv. Odgovoriti mu pozitivno znači primiti blagoslov. Ona po kojoj je došao Spasitelj, koja mu je pružila svoju utrobu kao dom, koja je svojim Da označila ono da je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama s velikim razlogom nosi naziv najblagoslovljenije među ženama i Velike Gospe.
Bog treba mene i tebe u mojoj i tvojoj malenosti. On treba moju i tvoju slabost u kojoj se može pokazati velikim. On treba mene i tebe baš onakvog kakvi mi jesmo, jer nas je on takvima stvorio, bez obzira na oblik, boju, društveni položaj. Jer ondje gdje sam ja, tu je i On, tu se i On želi pokazati velikim. Samo treba mene slaboga koji mu mogu dati svoje bojažljive riječi, nesigurne korake, šeprtljave geste da se baš po njima pokaže silnim. Gospa je uskliktala: Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome spasitelju što pogleda na neznatnost službenice svoje. Tko bi to svojim zaslugama mogao ustvrditi da je dostojan službe koju mu Gospodin povjerava? Nije li Gospodin taj koji izabire i koji gleda ne kao što gledaju ljudi? Zar se i po meni ne može pokazati velikim bez obzira kako sam neznatan? Ili sposoban? Ili moćan? Ili snažan? Njegove jednadžbe nisu jednake ljudskima. Imajmo to na umu
