Zanimljiv mi je taj Kornelije iz Djela apostolskih. Na početku desetog poglavlja piše da je bio bogobojazan satnik i da se bez prestanka molio Bogu. Ali Gospodina Isusa još nije poznavao.
Da, molitva je sredstvo po kojem nas Duh Sveti vodi putem spasenja kao što je vodio Kornelija i tolike koji su našli milost vjere. Kako bez molitve uopće primiti Duha Svetoga - Gospodina i Životvorca? Jedini on može našim srcima prenijeti poruku Isusova evanđelja i učiniti da nas živa Isusova riječ preobrazi i spasi. Duh Sveti jest onaj koji nas uvodi u prijateljstvo s Isusom i sinovski odnos s Ocem.
Liturgija danas pred nas stavlja riječ ljubav. U Ivanovoj poslanici Bog je označen kao ljubav. Koliko li je ta riječ danas obezvrijeđena? Ali kakva su danas i iskustva naše ljudske ljubavi? Koliko ljubavi ima u početku ljudskog života - u začetku djeteta, koliko ljubavi u trudnoći majke - od strane roditelja, rodbine, ali i nas svih (sjetimo se samo Marije i odbijanja nje i Djeteta u Betlehemu), koliko ljubavi u rađanju, odgoju i podizanju djece? To je naša ljudska ljubav.
Onaj tko nije doživio iskrenu, duboku i toplu ljudsku ljubav teže može doživjeti i Božju ljubav. Ali Božja ljubav jest zapravo Duh Sveti - poljubac Oca i Sina. Duh je slobodan i puše gdje hoće i kako hoće. On nalazi načina za svakog da ga uvede u zajedništvo Presvetog Trojstva. Tako je uveo i Kornelija.
Molitva je naša snaga, u njoj nalazimo put i svjetlo. U molitvi naša srca postaju spremna primiti Duha Svetoga i dati se voditi njegovim poticajima. Zanimljivo bi bilo poslušati od Kornelija i drugih vjernika tu pustolovinu Duha Svetoga. Zanimljivo bi bilo i od Marije, Isusove i naše majke, poslušati životnu priču ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga u koju je bila pozvana te želi i nama da se odazovemo da naša radost bude potpuna kako nam Isus govori u današnjem Evanđelju.
