U današnjem Evanđelju Židovi opet mrmljaju. Ako ćemo realno: Židovi, općenito govoreći, i u Prvom i u Drugom zavjetu samo – mrmljaju. Ovaj bi put čak mogli biti u pravu…
Sin judejskog tesara i nazaretske domaćice govori pripadnicima "izabranog naroda" da će ih uskrisiti. Znamo kako su reagirali na, prema njihovom mišljenju, provokaciju nezaposlenog Nazarećanina. Ne trebam ni govoriti kako bismo mi reagirali da smo bili na njihovom mjestu. Čisto sumnjam da bi Isus dočekao trideset i treći rođendan…
Crkva je ovu nedjelju pred nas stavila ulomak iz Ivanovog doživljaja Radosne vijesti. Pred nas se iznosi problematika vjere i nevjere u Božjeg čovjeka. Kad je za sebe rekao: "Ja sam kruh koji je sišao s neba.", slušateljima nije bilo svejedno. Počeli su mrmljati. Josipov ludi sin prelazi svaku mjeru. Dobro. Preko nekih njegovih ekscesa bi čak i mogli prijeći, ali ovo je već previše. Pa oni mu znaju svi bližu i daljnju obitelj. Kako im može "muljati" da je sišao s Neba? To je blasfemija! Nije im se svidjelo što je Isus zborio. Oni nisu nevjernici. Vjeruju u jednoga Boga te iščekuju Mesiju koji im neće filozofirati o "silasku s neba" nit se izjednačavati s nebeskim Ocem kao što čini Isus. Isus je znao za tu njihovu poteškoću. Kazao im je kako oni njega ne prihvaćaju zato što nedovoljno poznaju nebeskog Oca i ono što on govori kroz Pisma i po prorocima, pa zato ne vide ispravno svoju prošlost ni budućnost. Govorio im je kako im to i ostaje gotovo skriveno zato što se ne daju "poučiti", jer su odviše usmjereni na ovozemaljsko, a ono nikoga ne može usrećiti, budući da struktura ljudske naravi gladuje za neraspadljivom, duhovnom hranom pomoću koje se postiže cjelovito oslobođenje i spasenje, a to je njegova objava, njegova riječ za ostvarivanje novoga Božjeg svijeta. To je zapravo on sam.
On je Kruh. Tko se hrani s tim Kruhom, ne umire. Par mi pitanja dolazi na um: Što me uistinu hrani? Od čega živim? Što stišava moju glad? Čime ispunjam svoju unutarnju prazninu?
Crkva je ovu nedjelju pred nas stavila ulomak iz Ivanovog doživljaja Radosne vijesti. Pred nas se iznosi problematika vjere i nevjere u Božjeg čovjeka. Kad je za sebe rekao: "Ja sam kruh koji je sišao s neba.", slušateljima nije bilo svejedno. Počeli su mrmljati. Josipov ludi sin prelazi svaku mjeru. Dobro. Preko nekih njegovih ekscesa bi čak i mogli prijeći, ali ovo je već previše. Pa oni mu znaju svi bližu i daljnju obitelj. Kako im može "muljati" da je sišao s Neba? To je blasfemija! Nije im se svidjelo što je Isus zborio. Oni nisu nevjernici. Vjeruju u jednoga Boga te iščekuju Mesiju koji im neće filozofirati o "silasku s neba" nit se izjednačavati s nebeskim Ocem kao što čini Isus. Isus je znao za tu njihovu poteškoću. Kazao im je kako oni njega ne prihvaćaju zato što nedovoljno poznaju nebeskog Oca i ono što on govori kroz Pisma i po prorocima, pa zato ne vide ispravno svoju prošlost ni budućnost. Govorio im je kako im to i ostaje gotovo skriveno zato što se ne daju "poučiti", jer su odviše usmjereni na ovozemaljsko, a ono nikoga ne može usrećiti, budući da struktura ljudske naravi gladuje za neraspadljivom, duhovnom hranom pomoću koje se postiže cjelovito oslobođenje i spasenje, a to je njegova objava, njegova riječ za ostvarivanje novoga Božjeg svijeta. To je zapravo on sam.
On je Kruh. Tko se hrani s tim Kruhom, ne umire. Par mi pitanja dolazi na um: Što me uistinu hrani? Od čega živim? Što stišava moju glad? Čime ispunjam svoju unutarnju prazninu?
