Pustimo Boga u život i ljubimo drugoga! Samo ljubav je kadra promijeniti ovaj svijet i svako stvorenje na njemu.
U ono vrijeme: Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.
Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: »Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.« A Isus, da mu odgovori, reče: »Šimune, imam ti nešto reći.« A on će: »Učitelju, reci!« A on: »Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?« Šimun odgovori: »Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.« Reče mu Isus: »Pravo si prosudio.« I okrenut ženi reče Šimunu: »Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.« A ženi reče: »Oprošteni su ti grijesi.« Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: »Tko je ovaj da i grijehe oprašta?« A on reče ženi: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!«
Kako smo mi ljudi čudni. Uvijek ćemo burno reagirati na ono što nas dotiče u najskriveniji dio našega bića. Pogotovo ako se radi o nečemu lošem. Volimo osuđivati. Često se zna dogoditi da subjekt naše optužbe bude krivo odabran. Skloni smo osuđivati ljude. Kada bismo barem znali osuđivati grijeh namjesto grješnika. Tada bismo znali i sami sebe odgajati a i druge odgajati u ljubavi. Ne bismo poistovjetili grijeh i grješnika. Današnji evanđeoski ulomak donosi nam upravo to. Opisuje nam dva različita stajališta. Donosi nam čovječji pogled na grješnika i Božji pogled na grijeh i grješnika. Koliko oprečnosti.
Svi su znali da je žena koja se spominje grješnica. Zna to i ova žena. Zato i čini ovo što čini. Dočim je doznala da je Isus u blizini odmah Mu je dotrčala te mu odala počast. Učinila je ono što je onaj kome je ukazana čast zajedničkog obroka preskočio učiniti. Ova žena je ljubila Boga. Stoga nije mogla ni odgađati susret s Njim. Morala je to učiniti odmah i nije ju bilo briga za reakcije onih oko nje. Osuđivali su je dok je živjela u grijehu. Sada govore protiv Isusa što joj iskazuje ljubav. Koliko bismo mogli naučiti samo iz ove Isusove geste što ne osuđuje ovu ženu. Ljubav ove žene i spremnost na novost života bili su dovoljni Isusu da stane u njenu obranu i podari joj ono za čim je toliko žudjela: novi život! Ostali su ostali u svojoj sljepoći ne mareći za to što imaju Gospodina uza se. I dalje su prikovani za svoje prizemne želje i logike koje ne vode nikuda.
Vidimo iz ulomka da je čovjek u stanju vidjeti grijeh i grješnika. Ipak, nije u stanju razlikovati jedno od drugog. Poseže za osudom i tako drugom uskraćuje priliku da postane bolji. Osuđuje čovjeka i odmah mu stavlja etiketu i križa ga s popisa ljudi s kojima komunicira. Što čini Isus? Ne ustručava se biti u blizini grešnika. Ta, radi nas takvih je i došao! Da! Svi smo grješni i čim prije toga postanemo svjesni i počnemo se baviti vlastitim grijesima a ne tuđima – tim bolje. Dok kopamo po tuđim životima naš prolazi bez nas. No, bojim se da ne bi bilo kasno. Što ako dođe kraj kakvom se nismo nadali? Je li bolje, onda, već sada se okrenuti odnosu prema Gospodinu i tu popravljati ono što nije dobro. Tada će se posložiti i odnosi koje imamo s drugima. Više nećemo osuđivati čovjeka nego grijeh. Nećemo ni čovjeka vezati uz taj grijeh. Biti ćemo odraz milosrđa kojega nam Bog iskazuje svakodnevno. No, tog nema ako ne postanemo kao ova žena.
Svjesna svojih grijeha dolazi u Božju blizinu i ništa ne govori. Čak ni ne moli za oprost. U suzama koje je prolila i kojim je oprala Isusove noge izrekla je sve molitve koje je mogla izreći. Sve ono što se u njoj nakupljalo kroz godine života u grijehu sada je izašlo van. Time što je kosom posušila noge i mazala ih skupocjenom mašću iskazala je duboku zahvalnost zato što je znala da će biti uslišana. Mnogo je ljubila! Zato joj je mnogo i oprošteno. Nakon što je kroz suze iz sebe sve izbacila bila je spremna primiti milost novoga života.
Naučimo onda danas tu lekciju: pustimo sve ono za što se tako grčevito držimo a ne treba nam. Samo ako smo prazni Bog ima prostor da uđe u naš život. Ponekada to zahtijeva veliku žrtvu. Zar Bog toga nije vrijedan? Pa, umro je na križu zbog tebe. Pustimo Boga u život i ljubimo drugoga! Samo ljubav je kadra promijeniti ovaj svijet i svako stvorenje na njemu. Ona je kadra učiniti da naša srca do kraja izgore i da iz tog pepela nikne novi život pun ljubavi prema Bogu i bližnjem. Na nama je samo da donesemo odluku i živimo kao svjedoci Božjeg milosrđa! Započnimo već danas!
