Promjene počinju uvijek od nas samih. Kada se mi promijenimo i obratimo, onda ćemo moći i druge mijenjati i obraćati, svjedočanstvom svoje vjere, svojim životom pokazati kome pripadamo.
Iz Evanđelja po Luki:
U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.« Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«
Treća je korizmena nedjelja. Nalazimo se na sredini našeg korizmenog hoda, puta s Gospodinom. Znamo kako je korizma vrijeme pokore, molitve i posta. Ona je priprava za Uskrs. Vrijeme odricanja i vrijeme odluka. Vrijeme kada se odričemo raznih stvari, nekih naših poroka i mana koje nas priječe i otežavaju naš put s Gospodinom. Vrijeme kada se odlučujemo i stvaramo neke nove, dobre navike, koje će nam pomoći i biti od koristi na našem putu s Gospodinom. Sve to činimo u nadi da ćemo i nakon Uskrsa ustrajati u dobru i nastaviti tako živjeti. No, je li još uvijek tako? Držimo li se još svojih odluka? Jesmo li si možda previše toga natovarili ove korizme? Jesmo li u stanju izdržati još dvadesetak dana tako? Možda smo već odustali? Gdje je onaj početnički zanos? Korizma je svakako i radosno vrijeme jer znamo da nakon korizme dolazi Uskrs. Isto tako mi nismo ljudi korizme, nego ljudi Uskrsa. Stoga, pitamo se jesmo li radosni ovoga dana, ove korizme? Jesmo li radosni i donosimo li radost drugima ili su naši dani i susreti s drugima ispunjeni tugom i lošim raspoloženjem?
U središtu korizme i našeg promišljanja o ulomku Evanđelja je pojam obraćenja. Slušamo kako učenici Isusu javljaju o dva tragična događaja: o stradanju Galilejaca i padu kule u Siloamu kada je poginulo osamnaest ljudi. Isus učenicima na to odgovara pozivom na obraćenje. „Ako se ne obratite svi ćete tako propasti.“ Često imamo krivu predodžbu obraćenja te ga svodimo samo na ponašanje, naše odricanje i pokušaj biti bolji. To je potrebno, ali nam ono nije dovoljno. Postoji opasnost da ono ostane površno ako nije povezano s istinskim obraćenjem, a to je obraćenje srca. Ne smijemo se sakrivati sami od sebe i oglušiti na svoje grijehe, nego trebamo prepoznati i priznati sebi da smo svi potrebni obraćenja. Biti svjesni da ne možemo biti sami svoji majstori, nego si posvijestiti da nam je On potreban, da ne možemo ništa bez njega. Obratiti se znači cijeli svoj život usmjeriti prema Kristu odreći se grijeha i potrebe da mi nekada budemo mali „bogovi“, i umjesto toga živjeti i biti ono što jesmo – Djeca Božja. Kad to budemo učinili i počeli živjeti kao djeca Božja, onda ćemo znati da smo na pravom putu. Jer ako se ja ne obratim, svi ćemo propasti.
Promjene počinju uvijek od nas samih. Kada se mi promijenimo i obratimo, onda ćemo moći i druge mijenjati i obraćati, svjedočanstvom svoje vjere, svojim životom pokazati kome pripadamo. Obraćamo se i odričemo svega, ne da bi izgubili, nego da bi stostruko dobili. Obratiti se i biti u svijetu ali ne i od svijeta. Obraćenje je proces, cjeloživotni. I ako se na kraju, nakon svih naših odluka koje smo donijeli, ništa ne promijeni, ne dajmo se obeshrabriti. Potrebno je vrijeme. Pogledajmo samo smokvu iz Evanđelja. Tri godine nije ploda davala jer nije nitko radio oko nje, ali on traži još vremena jer želi raditi na njoj pa možda i bude plodova. Ova smokva je naš život. Ako budemo radili oko nje, okopavali je i gnojili, plodova će sigurno biti. Bog nam daje novu priliku, u ovo vrijeme milosti, kako bi ju iskoristili, a ne uvijek odgađali. Evo sad je vrijeme obraćenja. Evo sad je vrijeme milosno, sad je vrijeme spasa.
