Naumih napisati štogod o vjeri. Evanđelje dvadesete nedjelje kroz godinu (Mt 15, 21-28) opisuje susret Isusa i žene čija je vjera bila zaista duboka.
Ona je bila ustrajna, nije se predala nakon prvotnog neuspjeha. Isusu je ovaj konkretan čin vjere bio dokaz da i ovaj put učini čudo. Kao i za sva druga čuda, ispunjen je taj preduvjet: vjera. Vjera se nalazi u temelju Isusovih čudesa. On najprije traži očitovanje onoga koji traži čudo da on to zaista može učiniti. Čudo. Vjera. Ustrajnost. Isus. Sve su ovo stvarnosti koje kao da blijede u današnjoj situaciji vremena.
Čudo. Izrazito racionalno društvo koje danas predstavlja zakone djelovanja zahtjevat će potpuno preispitivanje svega što se može okarakterizirati kao čudo. Takvo društvo će kopati i kopati ne bi li kako sebi objasnilo da čudo nije čudo, da je to "nadnaravno" ipak naravno. Provest će bezbrojne pokuse i analize, provest će skupa istraživanja samo kako bi našlo "čvrste" dokaze za svoje tvrdnje. Zamisli se čovjek na kraju, za koga oni to sve rade? Za nas, obične smrtnike i ljude neupućene u sve te znanstvene metode ili zbog sebe i opravdavanja svoga načina života ili potrage za vlastitim mirom. Je li čudo moguće i može li se baš sve racionalno objasniti s pomoću, budimo realni, sasvim ljudskih metoda? Današnji papa Benedikt XVI. će reći: "Kada bi znanost tvrdila za sebe da iscrpljuje granice ljudske spoznaje, upala bi u neznanstvenost."
Vjera. Opet to racionalno društvo. Opet se papa Ratzinger pita: Je li vjera stav dostojan modernog i odraslog čovjeka? Sve ono što mogu opipati, vidjeti ili čuti predstavlja za mene stvarnost koja je ono na čemu temeljim svoja razmišljanja i na čemu, na kraju krajeva, pokušavam organizirati svoj život. Vjera predstavlja rizik. Ona je skok u nepoznato. Ili možda poznato? Ovisi iz kojeg kuta promatramo stvari. Doista, teško je organizirati život temeljen na vjerskim istinama. Svako malo dođu takve životne situacije koje će opet iznova staviti na kušnju sve ono u što vjerujemo i na čemu pokušavamo organizirati svoj život, na čemu pokušavamo odgojiti svoju savjest. Konkretni životni problemi koji neće nestati samim time što se pozovem na svoju vjeru. Konkretne nevolje, gubitak drage osobe, neizlječivo bolesno dijete... Kako to Bog može dopustiti? Kako mogu vjerovati u Boga koji kaže da je dobar, a s druge je strane ovo?
Ustrajnost. Vrijeme je novac. Ta krilatica je postala životni moto mnogih ljudi u suvremenom društvu koje manje više pokreće jedna te ista stvar u različitim oblicima – novac. Nema se tu kada čekati. Ako ne uspijevaš na jednom području, pokušaj na drugom. Našem mentalitetu je tako privržena i ta tvrdoglavost. Nju smještam negdje pored ustrajnosti. Naravno, riječ je o pozitivnoj tvrdoglavosti. Kucajte i otvorit će vam se! Tražite i naći ćete! Kad je riječ o vjeri, ustrajnost smještam u društvo zaglavnih kamenja. Zar smo se jednom upitali: Koliko trebam moliti za to i to? Koliko krunica, koliko zavjetnih misa, koliko hodočašća? I, naravno, nikad nismo dobili odgovore na ta pitanja. Pa, nije Bog automat pa da za određenu našu potrebu izbaci račun: Toliko i toliko Očenaša za ovo, toliko i toliko krunica za ono. Budni budite, upozorava Krist, jer ne znate ni dana ni časa. Prvi kršćani su očekivali kraj svijeta i ponovni Kristov dolazak još za svoga života. Kako je vrijeme prolazilo i oni su postajali nestrpljiviji, neki čak i razočarani. A mi danas, dvije tisuće godina nakon Krista, još uvijek moramo biti budni. A lako se dogodi pa "zaspimo."
Isus. Taj svakoga izaziva. Taj nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Kamo god krene ili ga ljudi zavole i idu za njim, ili ga ljudi zamrze i izbacuju ga iz svoga mjesta, neki ga čak hoće i kamenovati na licu mjesta. Blijedi li Isus danas? Jesu li njegovi zahtjevi izazovni i danas kao što su bili prije dvije tisuće godina? Stava sam da Isus ne blijedi, blijedi spremnost ljudi na rizik vjere, blijedi osjećaj za vjeru i blijedi ustrajnost. Ljudi su željni konkretnih stvari, onoga što se može opipati, čuti, dodirnuti. Kako čuti, opipati ili dodirnuti Isusa danas? U tom svjetlu promatram i ljude željne odlaska na mjesta ukazanja, mjesta čuda, mjesta gdje kipovi plaču krvavim suzama... Traže, tj. svi mi tražimo, konkretnu manifestaciju onoga u što mi vjerujemo. Tako se osjećamo sigurnijima u svoje odluke. Tako se valjda osjećamo sigurnijima da nismo izabrali krivi put. K tome, danas kada vjera na Zapadu nije popularna, osjećamo se čak i dobro zbog takvih stvari, jer možemo reći: "Eto vidiš da nisam lud, ni zakinut, ni prevaren."
Prema kazivanju jedne moje prijateljice, njezina prijateljica, inače ateistkinja, ju je upitala bi li ona mogla s njom poći na misu samo da vidi što se to tamo događa pa ona svaku nedjelju iznova odlazi tamo. To mi je pomalo zamirisalo na egzotiku. Kao prvi kršćani koji su dolazili na nedjeljni sastanak. Poganima su bili egzotični, a kako nisu imali pojma što se događa na tim sastancima, na temelju nepotpunih informacija, čak su zaključivali da su kršćani kanibali, tj. da jedu ljudsko meso i piju ljudsku krv na tim svojim sastancima. Mnogi će reći i to da je vjera filling gaps, popunjavanje praznina koje se (još uvijek) ne mogu racionalno objasniti. Dakle, sve ono dokle ljudski um (još uvijek) ne dopire pripada stvarima vjere. U tome vide razlog zašto ljudi i danas vjeruju. Osobno ne tražim čudesa niti trčim za karizmatskim susretima. Nemam vjeru koja može premještati planine. Ali trudim se da mi vjera ne bude filling gaps. Male stvari, sasvim obične stvari su mi, Bogu hvala, još uvijek pokazatelj da se Boga može i vidjeti i čuti i opitati u sasvim običnim događajima. Ali to je već drugo područje. Sve ovisi o tome tko kako gleda na svijet. Ukoliko netko želi Boga vidjeti, on će ga vidjeti. Ukoliko Boga odlučno negira i ne želi ga vidjeti, uspjet će i taj. Pitamo se kako je to moguće.
Vidjeti Božji prst, Božje čudo u nekoj osobi, Božje stvorenje, zar to već nije dovoljno. Još više! Vidjeti Božje čudo, Božji prst, Božje stvorenje u osobi koju baš ne volim. Zar to već nije dovoljno? Znam i u čemu je problem jer je to i moj problem. Za ovo se treba potruditi iz dubine svoga bića. Za ovo se treba namučiti jer nije očito. Za mene je čudo vidjeti Božji prst u osobi koja mi je draga, koja mi zna uljepšati dan i samim time što pomislim na tu osobu, ili što je vidim u prolazu. Ovakav ili sličan osjećaj će imati i ateist, samo što on takve osjećaje neće povezivati s Bogom. Opet dolazimo do toga kako tko organizira svoj život, želi li posvijestiti si Božju prisutnost ili ne. S druge strane, vidjeti Božje djelo u čovjeku koji mi je nanio zlo je teško. Čak i u čovjeku koji se našali na moj račun. Čak i u čovjeku koji me prijeko pogleda. To je čudo. To je snaga koja premješta planine.
Čudo. Izrazito racionalno društvo koje danas predstavlja zakone djelovanja zahtjevat će potpuno preispitivanje svega što se može okarakterizirati kao čudo. Takvo društvo će kopati i kopati ne bi li kako sebi objasnilo da čudo nije čudo, da je to "nadnaravno" ipak naravno. Provest će bezbrojne pokuse i analize, provest će skupa istraživanja samo kako bi našlo "čvrste" dokaze za svoje tvrdnje. Zamisli se čovjek na kraju, za koga oni to sve rade? Za nas, obične smrtnike i ljude neupućene u sve te znanstvene metode ili zbog sebe i opravdavanja svoga načina života ili potrage za vlastitim mirom. Je li čudo moguće i može li se baš sve racionalno objasniti s pomoću, budimo realni, sasvim ljudskih metoda? Današnji papa Benedikt XVI. će reći: "Kada bi znanost tvrdila za sebe da iscrpljuje granice ljudske spoznaje, upala bi u neznanstvenost."
Vjera. Opet to racionalno društvo. Opet se papa Ratzinger pita: Je li vjera stav dostojan modernog i odraslog čovjeka? Sve ono što mogu opipati, vidjeti ili čuti predstavlja za mene stvarnost koja je ono na čemu temeljim svoja razmišljanja i na čemu, na kraju krajeva, pokušavam organizirati svoj život. Vjera predstavlja rizik. Ona je skok u nepoznato. Ili možda poznato? Ovisi iz kojeg kuta promatramo stvari. Doista, teško je organizirati život temeljen na vjerskim istinama. Svako malo dođu takve životne situacije koje će opet iznova staviti na kušnju sve ono u što vjerujemo i na čemu pokušavamo organizirati svoj život, na čemu pokušavamo odgojiti svoju savjest. Konkretni životni problemi koji neće nestati samim time što se pozovem na svoju vjeru. Konkretne nevolje, gubitak drage osobe, neizlječivo bolesno dijete... Kako to Bog može dopustiti? Kako mogu vjerovati u Boga koji kaže da je dobar, a s druge je strane ovo?
Ustrajnost. Vrijeme je novac. Ta krilatica je postala životni moto mnogih ljudi u suvremenom društvu koje manje više pokreće jedna te ista stvar u različitim oblicima – novac. Nema se tu kada čekati. Ako ne uspijevaš na jednom području, pokušaj na drugom. Našem mentalitetu je tako privržena i ta tvrdoglavost. Nju smještam negdje pored ustrajnosti. Naravno, riječ je o pozitivnoj tvrdoglavosti. Kucajte i otvorit će vam se! Tražite i naći ćete! Kad je riječ o vjeri, ustrajnost smještam u društvo zaglavnih kamenja. Zar smo se jednom upitali: Koliko trebam moliti za to i to? Koliko krunica, koliko zavjetnih misa, koliko hodočašća? I, naravno, nikad nismo dobili odgovore na ta pitanja. Pa, nije Bog automat pa da za određenu našu potrebu izbaci račun: Toliko i toliko Očenaša za ovo, toliko i toliko krunica za ono. Budni budite, upozorava Krist, jer ne znate ni dana ni časa. Prvi kršćani su očekivali kraj svijeta i ponovni Kristov dolazak još za svoga života. Kako je vrijeme prolazilo i oni su postajali nestrpljiviji, neki čak i razočarani. A mi danas, dvije tisuće godina nakon Krista, još uvijek moramo biti budni. A lako se dogodi pa "zaspimo."
Isus. Taj svakoga izaziva. Taj nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Kamo god krene ili ga ljudi zavole i idu za njim, ili ga ljudi zamrze i izbacuju ga iz svoga mjesta, neki ga čak hoće i kamenovati na licu mjesta. Blijedi li Isus danas? Jesu li njegovi zahtjevi izazovni i danas kao što su bili prije dvije tisuće godina? Stava sam da Isus ne blijedi, blijedi spremnost ljudi na rizik vjere, blijedi osjećaj za vjeru i blijedi ustrajnost. Ljudi su željni konkretnih stvari, onoga što se može opipati, čuti, dodirnuti. Kako čuti, opipati ili dodirnuti Isusa danas? U tom svjetlu promatram i ljude željne odlaska na mjesta ukazanja, mjesta čuda, mjesta gdje kipovi plaču krvavim suzama... Traže, tj. svi mi tražimo, konkretnu manifestaciju onoga u što mi vjerujemo. Tako se osjećamo sigurnijima u svoje odluke. Tako se valjda osjećamo sigurnijima da nismo izabrali krivi put. K tome, danas kada vjera na Zapadu nije popularna, osjećamo se čak i dobro zbog takvih stvari, jer možemo reći: "Eto vidiš da nisam lud, ni zakinut, ni prevaren."
Prema kazivanju jedne moje prijateljice, njezina prijateljica, inače ateistkinja, ju je upitala bi li ona mogla s njom poći na misu samo da vidi što se to tamo događa pa ona svaku nedjelju iznova odlazi tamo. To mi je pomalo zamirisalo na egzotiku. Kao prvi kršćani koji su dolazili na nedjeljni sastanak. Poganima su bili egzotični, a kako nisu imali pojma što se događa na tim sastancima, na temelju nepotpunih informacija, čak su zaključivali da su kršćani kanibali, tj. da jedu ljudsko meso i piju ljudsku krv na tim svojim sastancima. Mnogi će reći i to da je vjera filling gaps, popunjavanje praznina koje se (još uvijek) ne mogu racionalno objasniti. Dakle, sve ono dokle ljudski um (još uvijek) ne dopire pripada stvarima vjere. U tome vide razlog zašto ljudi i danas vjeruju. Osobno ne tražim čudesa niti trčim za karizmatskim susretima. Nemam vjeru koja može premještati planine. Ali trudim se da mi vjera ne bude filling gaps. Male stvari, sasvim obične stvari su mi, Bogu hvala, još uvijek pokazatelj da se Boga može i vidjeti i čuti i opitati u sasvim običnim događajima. Ali to je već drugo područje. Sve ovisi o tome tko kako gleda na svijet. Ukoliko netko želi Boga vidjeti, on će ga vidjeti. Ukoliko Boga odlučno negira i ne želi ga vidjeti, uspjet će i taj. Pitamo se kako je to moguće.
Vidjeti Božji prst, Božje čudo u nekoj osobi, Božje stvorenje, zar to već nije dovoljno. Još više! Vidjeti Božje čudo, Božji prst, Božje stvorenje u osobi koju baš ne volim. Zar to već nije dovoljno? Znam i u čemu je problem jer je to i moj problem. Za ovo se treba potruditi iz dubine svoga bića. Za ovo se treba namučiti jer nije očito. Za mene je čudo vidjeti Božji prst u osobi koja mi je draga, koja mi zna uljepšati dan i samim time što pomislim na tu osobu, ili što je vidim u prolazu. Ovakav ili sličan osjećaj će imati i ateist, samo što on takve osjećaje neće povezivati s Bogom. Opet dolazimo do toga kako tko organizira svoj život, želi li posvijestiti si Božju prisutnost ili ne. S druge strane, vidjeti Božje djelo u čovjeku koji mi je nanio zlo je teško. Čak i u čovjeku koji se našali na moj račun. Čak i u čovjeku koji me prijeko pogleda. To je čudo. To je snaga koja premješta planine.
