Danas je dan kada cijela Crkva slavi i blagoslivlja Gospodina zbog njegova milosrđa i utječe mu se s pouzdanjem. Da, Božje milosrđe traži pouzdanje i vjeru; upravo ono što je Isus tražio od Tome i Apostola. To pouzdanje i tu vjeru možemo naći u ranama Uskrsloga jer zagledani u njih nalazimo žive znakove Božje ljubavi i milosrđa za nas.
Iv 20, 19-31
Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«
I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
Danas se nalazimo u zadnjem danu vazmene osmine, drugoj nedjelji po Uskrsu ili Bijeloj nedjelji. Po Ivanovu evanđelju koje čitamo ove nedjelje, tog dana Isus se po drugi put ukazao svojim učenicima. U Ivanovu izvještaju, prilikom drugog ukazanja, prisutan je i Toma zvani Blizanac koji nije bio s učenicima na Uskrs kada se Isus prvi put ukazao te stoga nije htio povjerovati dok osobno ne vidi Isusove rane, biljege čavala i koplja te ne stavi ruku u njih. I dok se pitamo je li Toma zaista bio nevjeran ili vjeran ne treba iz vida izgubiti ono važno u njegovim riječima, a to su rane Uskrsloga, rane koje je zadobio na Veliki petak.
Isusove ruke i noge čavlima su prikovane na križ, a po njegovoj smrti koplje je probolo njegov bok iz kojega su potekli krv i voda. U tom trenutku koplje nije otvorilo samo Kristov bok nego i Kristovo Srce. Tog se trenutka u ovu nedjelju posebno spominjemo jer je ona ujedno i blagdan Božanskog milosrđa. Toga časa za nas su iz dubina Njegova milosrđa izvirale dvije zrake koje su označavale krv, koja je život duša i vodu koja opravdava duše.
Tu je tajnu Isus objavio sestri Faustini sa željom da se svakodnevno, a osobito u ovu nedjelju, utječemo Njegovu milosrđu za koje je svetici rekao da je najveće Božje svojstvo i da su sva djela Njegovih ruku okrunjena milosrđem. Sama muka, smrt i uskrsnuće potaknuti su milosrđem i ljubavlju Boga za nas. To nam govori i sveti Petar u današnjem drugom čitanju: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu.“ (1 Pt 1, 3) Danas je dan kada cijela Crkva slavi i blagoslivlja Gospodina zbog njegova milosrđa i utječe mu se s pouzdanjem. Da, Božje milosrđe traži pouzdanje i vjeru; upravo ono što je Isus tražio od Tome i Apostola. To pouzdanje i tu vjeru možemo naći u ranama Uskrsloga jer zagledani u njih nalazimo žive znakove Božje ljubavi i milosrđa za nas.
Možda za Tomu kažemo da je nevjeran, no njegove riječi otkrivaju nam puno više negoli se čini. Na neki način, Tomine riječi možemo uzeti ovako: Moj Spasitelj i moj Gospodin može se prepoznati. On je obilježen znakovima ljubavi i milosrđa. Ma, nitko mi ne može reći da je pravi Krist ako na njegovim rukama i nogama ne vidim biljeg čavala i ako na njegovu boku ne vidim biljeg oštrog koplja. Zaista, ljubav i milosrđe našega Gospodina Isusa Krista za nas u tolikoj su punini i snazi prebivale u njemu da su ostavili i vanjske tragove.
Otajstvo je to koje se proniče molitvom i Božjom milošću, nikad, doduše, do kraja jer nas nadvisuje, ali tako prekrasno za nas, puno nade; nuka na ufanje i povjerenje. Ta i on sam, kada je stao među učenike, odmah im pokaza svoje ruke i bok. Kao da govori: „Evo, vidite! To sam stvarno ja. Ta tko još ima da vas je ovoliko ljubio, tko još ima ovakve znakove milosrđa i smilovanja?!“ Zaista, teško bi povjerovali da je to on da im se ukazao bez rana, a ovako, kad im ih pokaza, obradovaše se jer ga prepoznaše, jer je to on.
No što je još važno za nas? Kad im Isus dakle pokaza svoje rane, znakove ljubavi i milosrđa te im tako dokaza da je on, reče: „Mir vama! Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas.“ (Iv 20, 21) Rane su znak izvršenja onog poslanja koje je Isus primio od Oca. Sad je red na nama: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.“ (Iv 13, 34) Odsada su rane znak i našeg izvršenja onog poslanja koje smo primili od Uskrsloga. Od sada se i mene treba prepoznati kao istinskog Isusovog učenika po mojim ranama koje su, sjedinjene s Kristovim i po uzoru na njegove, znakovi ljubavi i milosrđa za bližnje i Boga. Jer „tko veli da u njemu ostaje, valja mu ići putem kojim je on hodio.“ (1 Iv 2, 6) Mogu li drugi vidjeti te rane na tebi? Možeš li ih ti sam vidjeti?
Po uskrsnuću Isus vječno ostaje s nama i to izranjen. Zašto izranjen? „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke. Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ (Iv 20, 27) Eto zato. Da bismo svi u svoje vrijeme mogli položiti svoje brige, mane, propuste, boli i strahove u njegove rane, znakove njegove ljubavi i milosrđa za nas. Da bismo svoje povjerenje, svoju nadu i ljubav mogli položiti u njegovo probodeno Srce iz čije dubine za nas u vječnost teče neiscrpno i neshvatljivo milosrđe.
Znakovito je da upravo te riječi Isus izgovara u drugu nedjelju po onoj uskrsnoj, u nedjelju koju će Isus stoljećima kasnije, koristeći se svetom Faustinom, ali i Ivanom Pavlom II., prozvati blagdanom Božanskog milosrđa. U njemu i nama, u ovom vremenu, uskrsli Isus i njegove rane postaju opipljive i vidljive, osobito u sakramentu euharistije i ispovijedi kojima pristupamo s vjerom i zato smo, po njegovim riječima, blaženi (usp. Iv 20, 29). U ovu nedjelju, iako ne vidimo tjelesnim očima kao sveti Toma, očima vjere promatramo rane uskrslog Krista, znakove ljubavi i milosrđa za nas, razloge našeg ufanja i radosti. U ovu nedjelju, iako ne vidimo tjelesnim očima kao sestra Faustina, očima vjere promatramo zrake, crvenu i bijelu, koje izlaze iz Njegovog presvetog Srca te zajedno molimo: Isuse, uzdam se u Te.
