Ako je Isus sebe shvatio kao onoga koji uspostavlja novi Izlazak, koju hranu je on mislio dati za to putovanje?
Isus i židovstvo
Isus iz Nazareta je bio Židov. Rodio se od židovske majke, primio je židovsko obrezanje i odrastao je u židovskom gradu u Galileji. Kao mladić proučavao je židovsku Toru, slavio je židovske blagdane i svetkovine te odlazio na hodočašća u židovski hram. S 30 godina je počeo propovijedati u židovskim sinagogama o ispunjenju židovskih spisa, navješćujući Božje kraljevstvo židovskom narodu. Na samom kraju života slavio je židovsku Pashu te je bio osuđen od zbora židovskih svećenika i starješina, a na koncu i ubijen izvan velikog židovskog grada Jeruzalema. Ponad glave mu je stajao natpis na grčkom, latinskom i hebrejskom: ''Isus Nazarećanin, Kralj Židovski (INRI)''.
Kao što ovaj popis pokazuje, židovstvo Isusa jest povijesna činjenica. Je li ovo uopće važno? Ako je Isus bio prava osoba koja je stvarno živjela u povijesti, onda odgovor mora biti afirmativan. Zacijelo, tijekom stoljeća mnogi su teolozi pisali knjige o Isusu, ali nisu se doticali njegovog židovskog porijekla. Ako želimo shvatiti izvorno značenje Isusovih riječi i čina, od neizmjerne je važnosti usredotočiti se na njegov židovski identitet. Prema tome, bilo kakav pokušaj da se razumiju Isusove riječi i djela, mora se suočiti s činjenicom da je Isus živio u drevnom židovskom kontekstu. Premda je Isus u nekoliko navrata prihvaćao, tj. primao pogane koji su ga priznali kao Mesiju, on sam je izjavio da je poslan najprije ''izgubljenim ovcama iz kuće Izraelove'' (Mt 10,5). To znači da je gotovo svo njegovo učenje bilo usmjereno židovskom slušateljstvu u židovskom kontekstu.
Ako se Isus vidio kao židovski Mesija, onda se suočavamo s povijesnom zagonetkom. S jedne strane, Isus se direktno pozivao na židovske spise kao inspiraciju za mnoga njegova učenja (primjerice, njegova propovijed u Nazaretskoj sinagogi), a s druge strane, govorio je stvari koje kao da se izravno protive židovskom pismu. Vjerojatno najšokantnije od svih je učenje da jedemo i pijemo njegovo tijelo i krv. Prema Ivanovom evanđelju, u jednoj židovskoj sinagogi u Subotu (Šabat), Isus je izjavio sljedeće: "Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan'' (Iv 6,53-54). Potom je na posljednjoj večeri, u noći kad je bio izdan izjavio: ''I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: 'Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!' I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: 'Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha''' (Mt 26,26-28).
Koje je značenje ovih neobičnih riječi? Što je zapravo Isus mislio kada je govorio svojim židovskim slušateljima u sinagogi da moraju jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv da bi imali život vječni? Najsnažniji argument i prigovor ovakvim izjavama nalaze se upravo u Mojsijevom zakonu gdje, primjerice, stoji napisano: ''Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu: sve vam dajem, kao što vam dadoh zeleno bilje. Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv.'' (Post 9,3-4) i još: ''Možeš zaklati i jesti mesa u svim svojim gradovima, prema blagoslovu koji ti Gospodin, Bog tvoj, bude davao. Ali krvi nemojte blagovati; istočite je na zemlju kao vodu'' (Pnz 12,16). Ako su Isusove riječi imale simboličan karakter, kako je mogao takvo što izjaviti? Nije li ta zapovijed prekršaj protiv duha Zakona, ako ne i protiv slova Zakona. Geza Vermes, židovski povjesničar kaže: ''Sama pomisao da jedemo tijelo čovjeka, a posebno da pijemo krv, čak i ako dozvolimo metaforički izričaj, toliko je stran koncept u kulturnom ambijentu i mentalitetu palestinskih Židova. Imajući u vidu njihovu duboko ukorijenjenu odbojnost prema krvi, Isusovim slušateljima je moralo pozliti nakon takvih riječi''.
Ako misterij posljednje večere gledamo kroz leće drevnog Židova, u svjetlu židovskog bogoštovlja, vjerovanja i nadanja u budućnost, otkrit ćemo da postoji mnogo toga zajedničkog između drevnog židovstva i ranog kršćanstva. Zapravo, baš je židovska vjera prvih kršćana omogućila da vjeruju da su kruh i vino Euharistije stvarno tijelo i krv Isusa Krista. Prije negoli krenemo dublje u tematiku, trebamo odgovoriti na nekoliko pitanja: Što su Židovi prvog stoljeća očekivali da će Bog napraviti? Znamo da ih je mnogo očekivalo da će Bog poslati Mesiju, no što su očekivali od njega? Što su vjerovali da će se dogoditi kada se on napokon pojavi?
Mesija i židovska nada u novi izlazak
Ako pitate većinu ljudi što je to točno židovski narod iščekivao u Isusovo vrijeme, vjerojatno ćete čuti odgovor na tragu ovoga: „U prvom stoljeću židovski je narod očekivao zemaljskog, političkog Mesiju, koji će doći i osloboditi ih od Rimskog Carstva i vratiti Izrael Židovima“. Ovo je djelomično točno. Neki Židovi u Isusovo vrijeme stvarno su očekivali političko oslobođenje od njihovih rimskih gospodara. No ako iščitavamo Stari Zavjet i druge spise židovske tradicije (Mišna, Talmud) otkrivamo da su drevni Židovi očekivali mnogo više od pukog vojnog Mesije. Mnogi su iščekivali obnovu Izraela u novom Izlasku (Prijelazu), novu Pashu.
Židovi su imali nadu da će Bog Izraela jednoga dana spasiti svoj narod na vrlo sličan način kako ih je već spasio stoljećima prije, za vrijeme Mojsija.
U Starom Zavjetu čitamo kako je izlazak iz Egipta završio kada je Jošua uveo 12 plemena u izabranu zemlju. No starozavjetni proroci su također prorekli da će Bog jednog dana izvesti novi Izlazak. Ovaj novi Izlazak se može sažeti u čertiri točke: (1) dolazak novog Mojsija; (2) stvaranje novog saveza; (3) izgradnja novoga hrama; i (4) putovanje u novu obećanu zemlju. Novi Izlazak će nam omogućiti 'ključeve' za otkrivanje misterija posljednje večere: Pasha, mana i posvećeni kruh.
U prvom Izlasku iz Egipta, Bog je spasio izraelski narod po rukama osloboditelja - Mojsija. Prema starozavjetnim prorocima, Bog će jednog dana ponovno spasiti svoj narod po novom osloboditelju - Mesiji. Iz ove perspektive, budući osloboditelj će biti poput novog Mojsija. Mojsije sam izjavljuje: ''Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte!'' (Pnz 18,15). U kasnijoj židovskoj tradiciji ove riječi su protumačene kao proroštvo o Mesiji, pomazaniku. Poput Mojsija prije njega, Mesija će biti poslan Izraelu u vremenu velike potrebe, kako bi ih oslobodio od ropstva. Bog je u Izlasku sklopio savez – sveti obiteljski vez – između sebe i izraelskog naroda. Ovaj savez je bio zapečaćen krvlju žrtve i zaključen nebeskom gozbom. U novom Izlasku, kako su nam SZ proroci govorili, Bog će sklopiti novi savez sa svojim narodom koji se nikada neće moći raskinuti. Prema Knjizi Izlaska, Bog nije oslobodio izraelski narod kako bi dobili 'komad zemlje' i sebi stvorili državu ili da bi ih oslobodio od političkog ropstva, već je prvenstveni razlog Izlaska iz Egipta taj da Izrael može slobodno štovati Boga. Bog je naredio Mojsiju da kaže Faraonu: „Izrael je moj prvorođenac. Tražim od tebe da mi pustiš sina da mi iskaže štovanje.'' (Izl 4,22-23). Zato su Mojsije i Izraelci toliko odlučni u namjeri da prinesu žrtvu Bogu čim stignu na brdo Sinaj. Netom nakon primanja deset Božjih zapovijedi, Mojsije je u podnožju brda izgradio oltar s dvanaest stupova za dvanaest plemena Izraelovih. Savez je zapečaćen krvlju, što Mojsije simbolički čini tako da krvlju škropi oltar koji predstavlja Boga i narod. Time Bog i narod postaju jedno, imaju zajedničku krv, ali savez je tek u potpunosti sklopljen – nebeskom gozbom: ''Boga su gledali, i jeli i pili'' (Izl 24,11).
Mojsijev tabernakul, šator sastanka, mjesto u kojem su Izraelci štovali Boga, sastojao se od tri dijela. Prvi dio - vanjsko dvorište - sadržavao je brončani oltar na kojem su svećenici prinosili životinjske žrtve. Drugi dio - ulazeći unutra je samo svetište u kojem su tri posvećena predmeta: zlatni svijećnjak (hebr. menorah), zlatni kadioni oltar i zlatni stol za dvanaest posvećenih kruhova. U svetištu su svećenici štovali Boga prinoseći nekrvnu žrtvu tamjana, kruha i vina. Treći i najvažniji dio je Svetište nad svetištem, u kojem se nalazio zlatni kovčeg saveza. Kovčeg saveza je sadržavao ploče saveza (deset Božjih zapovijedi), Aronov štap i manu. Za Izraelce ovo mjesto nije tek mjesto štovanja Boga, već sâmo prebivalište Božje, šator sastanka u kojem se Gospodin s njima susretao u obliku oblaka. Govoreći o novom hramu, prorok Izaija kaže da će Bog proslaviti svoj novi hram tako da će postati 'kuća molitve za sve narode' (Iz 56,6-7; 60,1-7), dok prorok Ezekiel govori da će Bog, kada novi David (Mesija) napokon dođe, postaviti svoje svetište zauvijek usred Izraela i da će svi narodi štovati Gospodina (Ez 37,24-28).
Nada u novi Izlazak nalazi se posvuda u Starom zavjetu, o njoj govore starozavjetni proroci. Izlazak Izraelaca iz Egipta u Obećanu zemlju, zemlju kojom 'teče med i mlijeko' je predokus novog Izlaska. Židovska Mišna govori o 'svijetu koji će doći, koji dolazi'. U jednom drevnom židovskom spisu iz prvog stoljeća vidimo da su Židovi vođeni idejom o istinskoj 'svetoj zemlji' koji se nalazi u 'gornjem svijetu' gdje Bog prebiva. Za razliku od zemaljskog Kanaana, ova nebeska obećana zemlja traje zauvijek i identificirana je kao 'kraljevstvo Božje'.
Nova Pasha
Prema Starom zavjetu, struktura Pashe je bila sljedeća:
1. Izabrati neokaljano muško janje
2. Žrtvovati janje
3. Poškropiti kuću krvlju janjeta kao znak žrtve
4. Pojesti meso janjeta s beskvasnim kruhom
5. Čuvati zauvijek Pashu, svake godine, kao 'dan sjećanja' na Izlazak
Pasha nije bilo kakav obrok, nego je prvenstveno žrtva, odnosno žrtva zahvalnica (hebr. todah) - čin zahvale za izbavljenje od smrti. Tijekom žrtvovanja janjeta bilo je iznimno važno da mu se nijedna kost ne slomi. Janje bi se doslovno prinosilo na žrtvu i prinos pribijeno na križ. Sv. Justin u razgovoru sa židovskim rabinom Trifunom kaže da je pečeno janje žrtvovano i pribijeno na ražanj u obliku križa.
Pasha nije samo žrtva, ona je ujedno i spomen, odnosno spomen u kojem se židovski narod sjeća i, na neki način, uprisutnjuje oslobođenje njihovih predaka u Izlasku. Tijekom obreda Pashe sin bi upitao oca: ''Po čemu je ova noć drugačija od drugih?'', a otac bi odgovorio pričom o Abrahamu i Izlasku. Odgovorio bi kako je Pasha 'prijelaz' preko izraelskih kuća, kako je beskvasni kruh podsjetnik na njihovo brzo izbavljenje iz Egipta, a gorko zelje znak patnje zarobljenog naroda. U jednom komentaru na Knjigu Izlaska, rabin Jošua, sin Hananije, koji je služio u hramu prije nego je razoren, komentira da će se buduće otkupljenje dogoditi u noći kada su bili otkupljeni. Drugim riječima, Mesija dolazi otkupiti svoj narod u pashalnoj noći. Sv. Jeronim komentira: ''Kod Židova je tradicija da će Mesija doći u ponoć na način kako je došao u Egipat za vrijeme slavljenja prve Pashe''.
Nova mana
Kada povlačimo paralelu s Mojsijem, Isus po uzoru na njega započinje svoje javno djelovanje. Najprije odlazi u pustinju postiti četrdeset dana kao što je Mojsije postio 'četrdeset dana i četrdeset noći' (Izl 34,28). Nadalje, u Evanđelju po Ivanu, Isus pretvara vodu u vino, kao jedno od prvih njegovih čudesa (Iv 2,1-11), poput Mojsija koji je pretvorio vodu u krv, što je također među prvim čudesima pred Faraonom u Izlasku. Ovim djelima Isus svojem židovskom slušateljstvu govori: ''Ja sam novi Mojsije koji je došao uspostaviti novi Izlazak''. Ako je Isus sebe shvatio kao onoga koji uspostavlja novi Izlazak, koju hranu je on mislio dati za to putovanje? Izraelci nisu direktno došli u Obećanu zemlju iz Egipta, a tijekom putovanja Bog im je svakodnevno davao posebnu hranu: mana s neba. Prema židovskoj tradiciji, taj kruh nije tek obični kruh, niti samo čudesni kruh, već nadnaravni kruh, tj. postojao je prije pada Adama i Eve. U molitvi Očenaša Gospodin koristi jedan neobičan izraz: ''kruh naš svagdašnji daj nam danas''. Je li ovdje jednostavno riječ o traženju svakodnevnog uzdržavanja, tj. da tražimo od Boga Oca obično jelo i piće? Ako gledamo izvornik, mogli bismo to ovako prevesti: ''daj nam danas naš nadnaravni kruh''. Kruh o kojem je riječ nije tek obični kruh, već nadnaravni kruh o kojem govore crkveni oci, a sv. Jeronim ga upravo tako prevodi u Vulgati.
Najiscrpniji govor o Isusu kao kruhu života se nalazi u evanđelju po Ivanu (Iv 6:35-58). U širem kontekstu, poglavlje započinje tako da Isus čudesno hrani mnoštvo od pet tisuća u pustinji (Iv 6,1-15). Ne trebate biti bibličar kako biste primijetili poveznicu između Mojsija koji je nekoć hranio Izraelce manom i Isusa koji hrani mnoštvo kruhom. Kao odgovor na čudo, Židovi čine dvije stvari. Najprije u Isusu prepoznaju Mesiju, no kako čitamo Isus se povukao od njih jer su ga htjeli na silu pograbiti i zakraljiti (Iv 6,15). Drugo, Isus je za njih novi Mojsije. To je značenje njihovog usklika ''Ovo je uistinu prorok koji ima doći na svijet!'' (Iv 6,14). Čitajući dalje, narod proglašava Isusa novim Mojsijem, a nakon što su ljudi iskusili čudo, tražili su ga da izvede još jedno čudo. Pogodite što su tražili od njega? Da im dadne manu s neba! ''Oni mu odgovoriše: ''Koji dakle ti činiš znak, da vidimo i da vjerujemo? Što radiš? Oci su naši jeli manu u pustinji, kao što je pisano: 'Kruh s neba dade im da jedu.''' Isus im reče: 'Zaista, zaista, kažem vam: ne dade vam Mojsije kruha s neba, nego vam Otac moj daje kruh istiniti s neba. Jer je kruh Božji onaj, koji silazi s neba i daje život svijetu.' Tada mu rekoše: 'Gospodine, daj nam svagda taj kruh!''' (Iv 6,30-34)
Posvećeni Kruh
U Knjizi Postanka čitamo kako je Melkisedek (spominje se još i u Poslanici Hebrejima i u Psalmu 110), svećenik i kralj Salema (vjerojatno Jeruzalem), prinio kruh i vino kao žrtvu. On je prototip svećenika, prvi uopće u Svetom pismu da ga se tako naziva. Iako je njegov identitet zagonetka, njegova žrtva kruha i vina je u židovskoj tradiciji povezana s posvećenim kruhom i vinom hrama. Za drevne Židove kruh i vino nisu samo jedna od žrtava ustanovljenih za vrijeme Izlaska, već svoje korijene imaju u ranim generacijama čovječanstva. Tada su svi muškarci bili svećenici, ne prema pripadnosti plemenu Levijevu, čije je svećenstvo uspostavljeno tek nakon što se izraelski narod klanjao zlatnom teletu, već svećenstvo prema 'redu Melkisedekovu' (Ps 110,4).
Posvećeni kruh je jedan od tri predmeta unutar samog svetišta. Doslovni hebrejski izraz koji se koristio za taj kruh jest kruh lica Božjega (hebr. lehem ha panim). Levitski zakonik govori da, kad je god posvećeni kruh prisutan u svetištu, zlatni svijećnjak mora gorjeti. Slična je praksa i u Katoličkoj crkvi, da vječno svjetlo gori kada je Euharistija prisutna u svetohraništu. Židovska tradicija drži da je Melkisedekova žrtva kruha i vina povezana s kruhom i vinom za prinos u hramu. U Isusovo vrijeme običaj je bio da Židovi, muškarci koji žive u Izraelu, posjete Jeruzalem tri puta godišnje na svetkovinu. Prema jeruzalemskom i babilonskom Talmudu, svećenici bi napravili nešto zapanjujuće. Uzeli bi posvećeni kruh (kruh njegove nazočnosti) iz svetišta, podigli ga i pokazali svima nazočnima ovim riječima: ''Evo Božje ljubavi prema vama!'' (babilonski Talmud).
Matejevo evanđelje također spominje ovaj kruh. Naime, jedne Subote su Isus i učenici zbog gladi brali zrna pšenice i jeli. Farizeji ih optuže da je to nezakonito jer je to rad Subotom, na što Isus odgovara da je slično učinio David kada je ušao u kuću Božju i pojeo posvećeni kruh. David nije samo kralj, već i svećenik. To znamo jer je mogao nositi laneni oplećak (odijelo svećenika) i prinositi žrtve paljenice i pričesnice (2Sam 6,14-17). Davidovi sinovi su također svećenici (2Sam 8,18) i to po redu Melkisedekovu. On je mogao jesti posvećeni kruh. Na tragu toga, Isus kao da odgovara farizejima: ''Ja i moji učenici smo poput kralja Davida i njegovih sljedbenika, možemo djelovati kao svećenici jer je David bio svećenik po redu Melkisedekovu''.
Četvrta čaša i Isusova smrt
Prema židovskim izvorima, za slavlje Pashe bile su nužne četiri čaše vina. Konzumaciji pashalnog janjeta prethodilo je vrijeme posta, što nas podsjeća na praksu euharistijskog posta. Pashalna večera bi započela uvečer, čim bi pao mrak. Tada bi otac židovske obitelji okupio sve članove oko stola, a svi bili u položaju naslanjanja što je simboliziralo slobodu koju im je Bog darovao Izlaskom iz Egipta. Najprije bi se jedna čaša vina pomiješala s malo vode što bi otac popratio s blagoslovom. Blagoslov je otprilike glasio ovako: ''Blagoslovljen si, Gospodine i Bože, Kralju svemira, koji stvori plod trsa'' (Mišna). Poslije ovog blagoslova hrama bi se iznijela na stol te bi se tek onda okusila, ali večera ovdje još nije počela.
Druga čaša bi se također pomiješala s vodom, ali se ne bi popila. U ovom bi trenutku otac započeo narativ o oslobođenju Izraela iz Egipta i o svemu što je Gospodin za njih učinio. Uz to, otac bi tumačio dijelove pashalnog obroka/obreda (janje, kruh, gorko zelje). Ovo je zapravo središnji dio obreda jer time Židovi izvršavaju ono što im je Bog naredio: slavlje Pashe kao 'spomen'. U znak zahvale bi počeli pjevati psalme 113 i 114. Ti su se psalmi, uz psalme 115-118, pjevali tijekom obroka. Poslije ovoga bi se treća čaša pomiješala s vodom čime bi stvarno započela večera, tj. blagovanje Pashe. Nakon blagovanja, otac bi izrekao još jedan blagoslov nad trećom čašom vina. Ta je čaša poznata kao čaša zahvale. Uzimajući sve ovo u obzir, zamislite što će se uskoro dogoditi s Isusom i kako pjeva ove riječi na posljednjoj večeri:
Što da učinim Gospodinu za sve što mi je učinio?
Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje…
Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih.
Gospodine, tvoj sam sluga;
Sin sluškinje tvoje.
Ti si razriješio okove moje;
Prinijet ću ti žrtvu zahvalnicu i zazvati ime Gospodnje. (Ps 116,12-13.15-17)
Upravo to je Isus učinio na posljednjoj večeri - on prinosi Bogu žrtvu zahvalnicu, odnosno novu žrtvu zahvalnicu, zahvaljivanje, tj. Euharistiju. Poslije otpjevanog 118 psalma, popila bi se četvrta čaša vina. Time završava Pasha.
Koliko je čaša bilo na posljednjoj večeri? Treća čaša ili čaša zahvale je čaša koju je Isus poistovjetio sa svojom krvlju. Ovo spominju Lukino evanđelje i Pavao u Poslanici Korinćanima kada kaže: ''Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? (1Kor 10,16). Nakon te čaše Krist kaže svojim učenicima: ''A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega''. Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori'' (Mt 26,29-30). Očito je da nisu popili četvrtu čašu, čašu konzumacije. Isus je otišao s apostolima, a da nisu dovršili Pashu. Ne samo da je time dao novo značenje obredu, prebacujući fokus s pashalnog janjeta na svoje tijelo i krv, nego se čini da je namjerno ostavio Pashu nedovršenom, ne htijući piti od 'roda trsova'.
Kada se osvrnemo na Isusove posljednje trenutke života, primjećujemo nešto iznenađujuće. On je zapravo popio od 'roda trsova'. Isus jest dovršio Pashu: on je popio četvrtu čašu, dovršio je posljednju večeru. Nije ju završio u dvorani posljednje večere, već na križu u trenutku svoje smrti. Ne samo da je Isus prihvatio vino, on je eksplicitno tražio piće trenutak prije smrti: ''Žedan sam. A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: ''Dovršeno je!'' I prignuvši glavu, preda duh''. (Iv 19:28-30)
Na putu u Emaus
Na prvi pogled stječemo dojam da učenici nisu uspjeli prepoznati Isusa. Ovo je malo vjerojatno, jer tek su prošla tri dana otkad su ga zadnji puta vidjeli. Jesu li mogli tako brzo zaboraviti kako njihov Učitelj izgleda? U svome uskrslome tijelu, Isus se može pojaviti u bilo kojoj formi - kako hoće, gdje hoće, kada hoće i kome hoće. Kako je Isus odgovorio učenicima na nedostatak njihove vjere? Vraćao se na židovske spise. Objasnio im je kako spisi sadrže odgovore za otključavanje misterija muke, smrti i uskrsnuća. Krenuo je s Mojsijem i svim prorocima i tumačio im je Pisma i stvari koje se tiču njega (Lk 24,25-27). Ovdje priča ne završava, već je sve ovo priprema za ono što će se tek dogoditi: ''Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju'' (Lk 24,30-31). Time je Isus pokazao način na koji će od tog trenutka biti prisutan s njima. Učenici možda nisu prepoznali da im je Isus dao odgovor kako će ostati s njima (Lk 24,29), a Isus odgovara u Euharistiji: ''Ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta'' (Mt 28,20)
