Objavljujemo drugi dio razgovora s piscem Miljenkom Jergovićem. U prvom dijelu razgovarali smo o priči i tišini, umjetnosti i banalnosti, društvu i čovjeku, dok će u drugom dijelu intervjua biti govora o vjeri i nevjeri, Bogu, Bibliji, Crkvi…
Kad te neka druga kultura ili narod drugačijeg jezika prepozna kao svoga, ili kad tebe, stranca, smatra toliko vrijednim da i njima možeš nešto reći, da ih možeš obogatiti i da oni mogu naučiti nešto od tebe – tada bi i tvoji zemljaci trebali biti otvoreni tome da te barem čuju. Djela Miljenka Jergovića prevedena su više od stotinu puta na više od dvadeset jezika, a on je, još od svoje prve knjige kratkih priča „Sarajevski Marlboro“, koja je izdana 1994. usred rata i opsade Sarajeva, postao jedan od najznačajnijih i neizostavnih autora književne scene Bosne i Hercegovine, Hrvatske, okolnih sličnojezičnih zemalja, a i šire od toga. E sad, kako je došlo do toga da je na prvoj godini jednog humanističkog fakulteta jedva dvoje studenata uopće i čulo za Miljenka Jergovića, a kamoli da su pročitali što njegovo – to je pitanje za neke druge razgovore... Ovaj razgovor s Miljenkom Jergovićem je trajao više od tri sata. I konačna verzija intervjua je dugačka. Mnogo je duža od onoga što je norma u ovom našem svijetu brze komunikacije s malo znakova i mnogo kratica, hiperprodukcije sadržaja, blještećih efekata, smanjene pozornosti i kroničnog nedostatka tišine. Ali zar bi smio kratko trajati bilo koji razgovor koji pretendira biti nepovršan i kvalitetan? Pa taman i s nekim (ili možda baš s takvim nekim) koji je po mnogočemu drugačiji od tebe ili tvoga okruženja. Ovaj razgovor objavljujemo u dva dijela: u prvom dijelu razgovarali smo o priči i tišini, umjetnosti i banalnosti, društvu i čovjeku, dok će u drugom dijelu intervjua biti govora o vjeri i nevjeri, Bogu, Bibliji, Crkvi… Odvojite štogod vremena i uključite se u razgovor.
U petak 8. srpnja obnovili smo naše redovničke zavjete...
