Uz misijsku nedjelju, kada cijela Crkva zajedno razmišlja o misijama i misionarima te doprinosi za njihove potrebe, donosimo intervju sa fra Ilijom Barišićem, franjevcem koji je već 43 godine misionar u Kongu.
Fra Ilija, za početak, kažite nam kako ste se Vi odlučili postati misionar?
Prije đakonata, kao student, imao sam kontakte sa studentima iz Afrike koji su bili na studiju u Italiji. Oni su često pripremali priredbe, pjesme, plesove, gdje su nam govorili o zemlji iz koje dolaze, ali i o potrebi svećenika misionara. Tako sam se ja počeo posebno zanimati za Afriku. Onda sam počeo proučavati afrički animizam i nekršćanske religije uopće i otvorio se za misionarski duh. To je bio dobar način spremanja za svoj misionarski rad i puno mi je koristilo kasnije. Prije ređenja zamolio sam provincijala da mi se dozvoli ići u misije. On je tražio da budem najprije malo u provinciji, ali nije imao ništa protiv moga misionarstva. Nakon dvije godine rada u sjemeništu u Splitu, ponovno sam tražio da odem u misije i tada mi je odobreno. Bilo je to 1972
Što je bio Vaš cilj i što ste vidjeli kao svoju ulogu u Africi?
Moj misionarski cilj osnivanje je Franjevačkog reda u Kongu. Nekako otpočetka to je bilo to. Uloga misionara je jednostavna – dovoditi ljude k Bogu, omogućiti im susret s Kristom. Misionar zato, kao preduvjet, mora imati Boga u svom srcu, mora vjerovati.
Tko su bili prvi franjevci u Kongu i kakva je bila Vaša suradnja s braćom koja su već bila tamo kada ste Vi došli?
Kongo je frankofonska zemlja, dakle, govorni jezik je francuski. Belgijanci franjevci misionari bili su prvi franjevci u Kongu. 1963. jedan je svećenik iz Konga postao franjevac i tada je on počeo odgajati njihove mlade za fratre. S njim sam, moram priznati, dosta surađivao. Bilo je tu još puno subraće, a među njima i naš sadašnji generalni ministar fra Michael Anthony Perry. Bilo je puno Poljaka i naših Hrvata iz vaše Hercegovačke provincije.
Kako je Red uređen u Kongu? Postoji i provincija, zar ne?
1985. dogovorili smo se zajedno da se osnuje nova provincija u Kongu. Tako je i bilo. Kad se provincija osnovala svi domaći su postali članovi te provincije, a misionari su mogli ostati u svojim matičnim provincijama ili ući u novu provinciju. Ja sam, budući da sam radio u odgoju, ušao u tu novu provinciju.
Možete li nam ukratko predstaviti Vašu provinciju?
Mi danas u našoj provinciji imamo: 167 svećenika, 70 bogoslova, 7 mladomisnika, 16 novaka i postulanata. Imamo dvije kuće postulature, novicijat i bogosloviju. Postoji jedan problem, a koji je vezan uz primanje kandidata. Naime, problem je što je Red od 2004. ograničio broj primanja kandidata. Franjevci su u 4 velike pokrajine u Kongu: Katango, Kasai, Kiwu, Kinshasa. Iz svake pokrajine mi možemo primiti samo 4 kandidata, a samo primjerice u Kiwu ima 6 biskupija. Druge kongregacije primaju puno više. Red se u Kongu dosta ukorijenio. Rim je ograničio iz nekih svojih razloga broj onih koje možemo primati. Razlozi mogu biti dobri, ali nama ovo nikako ne odgovara i na tome će se morati raditi. Jer, godine milosti možda neće trajati tako dugo.
Možemo, dakle, sa sigurnošću kazati da ova provincija ima budućnost. Kakvi su planovi za vrijeme koje je pred nama i možemo li očekivati da Provincija sv. Benedikta Afrikanca postane misionarska provincija?
Naša provincija već jest misionarska. Mi imamo svoje misije: npr. Središnja Afrika gdje djeluje 10 naše braće, a jedan od njih nedavno je postao biskup. Braća naše provnicije su i u Istanbulu, zatim u Maroku, u Belgiji, Italiji, Kanadi. Generalna Kurija koristi milosti zvanja iz Afrike i šalje našu braću diljem svijeta, tako da sada možemo reći da Afrika misionari Europu i Ameriku. U siječnju sljedeće godine biti će osnovana nova provincija u Kongu. Ta provincija, koja će se zvati Provincija Marije Anđeoske, biti će u središnjem i zapadnom dijelu Konga, a ostatak zemlje ostati će u ovoj postojećoj provinciji sv. Benedikta Afrikanca.
Kroz vaših 43 godine rada u Africi imali ste puno suradnika. Kakva je bila suradnja sa našom braćom: fra Blagom Brkićem, fra Jozom Vasiljem i fra Stojanom Zrnom? Kakva je suradnja s našom braćom koja su danas u Kongu: fra Filipom, fra Antom i fra Perom?
Nažalost, misionari se ne susreću često. Razlozi tome su različiti. Prije rata, koji je izbio sredinom devedesetih, moglo se lakše putovati, ali sada je to teško. Mi misionari radimo u udaljenim krajevima Konga, ali naša suradnja je iskrena i dobra, a susreti uvijek bratski. Surađivao sam uspješno sa fra Blagom, koji je preveo Bibliju na kiluba jezik. Fra Jozo je bio moj školski kolega u sjemeništu te na studiju u Italiji. Poznavali smo se cijeli život. Jozo je bio uvijek poseban, u razredu najinteligentniji, ali njegovo srce koje je bilo otvoreno za svakoga, osobito za siromahe, ono je što je fra Jozu najviše krasilo. On bio velikan duha i srca. Bio je profesor, rektor bogoslovije, vikar, a onda i provincijal. Često je dolazio posjećivati nas kao subrat, a to su bila teška ratna vremena u Kongu. Ubrzo je, nakon dolaska u Kongo, shvatio situaciju u zemlji i u našoj mladoj provinciji. Dao je veliki doprinos u gradnji bogoslovije i izgradnji provincije. Bio je najbolji profesor i uvijek je podržavao braću i brinuo se o nama. Fra Stojan i ja smo imali povremene kontakte u Kongu. Često smo se na odmoru sretali u Domovini. Stojan je bio poznat po svom pisanju. U listu Radosna vijest (misijski list, op.a.) objavljuje se još uvijek njegov prilog Dnevnik jednog misionara. Ostavio je iza sebe jednu baštinu misionarskog svjedočanstva koji i danas potiče druge da upoznaju misije. Pisao je tonom šaljivosti, radosti i jednom lakoćom i optimizmom. Ostao je primjer misionara i veliki uzor svima nama.
Pokojni fra Stojan bi uvijek kada bi govorio o Africi govorio o radosti? Je li bio u pravu?
Bio je u pravu. Kad čovjek dođe u Afriku, tamo naiđe na životnu radost, radost koju vidite na licima djece. Jedina djeca koja se ne smiju ona su koja imaju neki problem, a u Africi je kod djece to najčešće neuhranjenost. Djeca su radosna, bliska, trče k vama pozdraviti vas: u obitelji, u selu, ispred crkve, na vjeronauku. Za jedan bonbon oni će se toliko radovati, plesati, pjevati… I vi kad uđete u crkvu nema problema tko će pjevati misu, oni ne trebaju dirigenta, svirača… Posjeduju nutarnju radost i nju izražavaju u svakodnevnom životu, ali osobito u liturgiji. To čovjeka drži u živahnosti i kontaktu s njima.
Odakle tolika radost afričkom čovjeku?
To je jedna prirodna radost. Međutim, tome narodu je Radosna vijest donijela puno radosti. To se primijeti u našim crkvama i našim školama koje su izvor radosti. Animizam nije donosio pravu radost tome narodu, ali kršćanstvo – sa sakramentima, s vjerom u uskrsnuće, sa bratstvom – donijelo je posebnu radost u dušu čovjeka, u obitelj i društvo. O tome govori i papa koji je svoju poruku naslovio Radost evanđelja. Ta radost koju afrički čovjek posjeduje dolazi od Boga koji je izvor svake radosti i izvor života.
Dragi fra Ilija, velika Vam hvala na Vašem svjedočanstvu. Za kraj kažite nam Vašu poruku uz ovogodišnju misijsku nedjelju?
Moja je poruka da živimo onako kako je i sveti Franjo živio, da živimo evanđelje. Evanđelje je živa radost, živa Radosna vijest. Svaki onaj koji nas susretne da u nama susretne Krista u radosti i da onda i on postaje misionar radosti te svi skupa rastemo u vjeri. Vjera, pak, nikad nije savršena, ali mora biti osobna, iskrena, spontana. Želio bih da tu vjeru nosimo osobito mi franjevci, da poput Franje donosimo živu vjeru svima koje susrećemo. Onaj koji je sretan, onaj koji je doživio susret s Kristom, onaj koji ljubi, mora svoju ljubav dijeliti s drugima. Vjera nas čini misionarima, ona nas šalje da Radosnu vijest donosimo drugima. Prihvatimo taj poziv!
Potrebe misija i potrebe naše braće i sestra u Africi velike su i svaka pomoć dobro je došla. Ako netko može i želi pomoći fra Iliji i njegovoj misiji u Kongu na bilo koji način, može se izravno javiti fra Iliji:
fra Ilija Barišić, OFM,
missionnaire Fraternite Franciscaine Kimbulu / Butembo R.D. Congo
P.O. Box 251 – Kasese – Uganda – Africa
Tel.: +243(0)997724693
e-mail: ilija_barisic@yahoo.fr
