Franjo se privinuo uz Gospodina pribivši sebe na križ. Poradi Krista je ponizio samoga sebe, ne bi li koga izbavio iz grijeha. Cilj je bio uzdići brata, a ne pokazati se nadmoćnim.
Više
se ni ne sjećam gdje sam ga prvi put upoznao. Dok razmatram svoj redovnički put
od njegovog začetka pa do ovog trenutka, kada sjedim pred praznim listom -
pokušavajući u malo riječi pretočiti sve ono što osjećam - sve mi odjednom
prolazi kroz glavu. Priznajem da sam se već odlučio za franjevaštvo, a Franju
još nisam poznavao. Ludost ili Božji put?! Sami prosudite. Franjo – taj luđak iz Asiza – koji mi danas stoji kao
najjasniji putokaz prema Isusu, bio je još uvijek nepoznati stranac. Ipak, nije
trebalo dugo da se oduševim za Asiškog Siromaška. Teško je odrediti što me je najviše
dojmilo. Čini mi se da je u svim trenucima pronašao način da bude bliz Kristu -
često blizu križu. Uvijek je bio spreman poći gdje god ga Gospodin šalje, što
će ga i na kraju dovesti u Egipat – pred Sultana.
Upravo
je to njegovo putovanje inspiracija ovoga teksta. Franjin odlazak na istok me
uvijek iznova potiče na ispravan odnos prema drugom. Chesterton tu Franjinu
avanturu dobro sažima kada govori kako je Franjo htio napokon dokončati
križarske ratove u dva pogleda. Prvo htio je da prestane rat, a drugo htio je
da postignu svoj cilj. Samo je on to htio učiniti obraćenjem, a ne nasiljem,
jer je išao logikom da je bolje stvarati kršćane, nego uništavati muslimane. Tu
se zapravo krije ono što je Franjo uvijek živio – evanđelje. Onu radost koju je
njemu Isus dao htio je svim srcem proširit cijelim svijetom. To mu je dopustilo
da pristupi sultanu kao ravnopravno drugom, a ne kao neprijatelju. Nije vidio
neprijatelja kojega treba pokoriti, nego brata koji ne poznaje Spasitelja. Za
razliku od križara, koji su nastojali oduzeti sve od neprijateljskog
vojskovođe, Franji je bio cilj bratu sultanu nešto pružiti – evanđelje. I dok
su mirijade vojnika nastojali podići križ nad pokorenim neprijatelje, Franjo se
privinuo uz Gospodina pribivši sebe na križ. Poradi Krista je ponizio samoga
sebe, ne bi li koga izbavio iz grijeha. Cilj je bio uzdići brata,
a ne pokazati se nadmoćnim.
No,
istom onom revnošću kojom je nastojao obraćati muslimane, poticao je i svoju
kršćansku braću na obraćenje. Njegov boravak na tom području je bio
propovijedanje Isusa Krista. Mislim da je to stav koji svatko od nas može
primijeniti i na svoj život. Drugi puno više od nas uči kada mu svojim životom
pokažemo što je ispravno. To je duboki utisak koji je Franjo i na mene ostavio.
Drugoga ne treba uništiti, nego osloboditi.
