Danas slavimo svetu Elizabetu Ugarsku, franjevačku trećoredicu, suvremenicu svetoga Franje i zaštitnicu Franjevačkog svjetovnog reda (OFS)
Kada bih u jednoj rečenici mogao opisati sv. Elizabetu rekao bih da je ona bila živo evanđelje. Kada bih je pak trebao nekako nazvati rekao bih da je svetica siromašnih. Sv. Elizabeta je po primjeru sv. Franje Asiškoga, u kojem je vidjela da Božjoj ljubavi nema granica, i sama bila odlučna i ustrajna slijediti siromašnog i raspetog Krista. Stoga je i zaštitnica Franjevačkog svjetovnog reda.
Sv. Elizabeta rođena je 1207. godine, a otac joj je bio bogati ugarski kralj Andrija II. Već s četiri godine Elizabetu su po tadašnjem običaju roditelji zaručili za Ljudevita IV., te ona napušta obitelj i odlazi živjeti na Marburški dvor zajedno sa svojim budućim mužem. Na dvoru je najviše bila oduševljena dvorskom kapelicom u kojoj je provodila sve svoje slobodno vrijeme. Iz njene velike ljubavi prema Kristu rodila se ljubav za druge, te je sve više obilazile siromašne i bolesne te im pomagala i dijelila milostinju. Bila je i jako skromna te se jednostavno i čedno oblačila i radila sve poslove kao i dvorske sluškinje. U tome nije gledala poniženje nego služenje na slavu Kristu za kojim joj je srce sve više izgaralo.
U svojoj 14. godini udala se za svoga zaručnika Ljudevita, te je i svoj poziv na brak shvatila kao poziv na svetost. Kako mnogi svjedoče, Elizabeta i Ljudevit su se ljubili velikom ljubavlju. Kao i svi supružnici imali su svojih problema, ali svetost njihova braka je bila u tome jer su sve probleme uspjeli prevladati. Što su više ljubili Boga to su se više međusobno ljubili i bili od Boga blagoslovljeni, te im je Bog podario troje djece. Uza sve obiteljske obveze Elizabeta je i dalje uvijek pronalazila vremena za siromašne i bolesne te im nosila hranu i odjeću. U svemu što je činila imala je podršku svoga muža kojeg je Elizabeta jako voljela. Jednom je prilikom rekla svojoj sluškinji: Ako ja toliko ljubim jedno smrtno stvorenje, koliko onda više moram ljubiti Gospodina koji je besmrtan i Gospodar sviju.
Uskoro umire Elizabetin muž, a ona kao udovica i u velikoj žalosti za mužem biva izbačena s dvora. Ipak s velikom vjerom u Krista, Elizabeta je ustrajala u svim kušnjama i sve prepustila u Božje ruke. Putovala je po selima, radila i pomagala bolesne, a najsretniji dan u njenom životu bio je dan kad je obukla pokorničku franjevačku odjeću, potpuno se predala Bogu i odrekla svih prolaznih stvari ovoga svijeta. Godine 1231. blago je u Gospodinu preminula, a samo četiri godine kasnije papa Grgur IX. proglasio ju je svetom.
Po primjeru života ove svetice vidimo da smo svi pozvani na svetost i djela milosrđa. Pozvani smo Krista otkrivati i ljubiti te drugima donositi, a posebno onima koji su potlačeni i odbačeni od sviju da bi im vratili nadu u bolje sutra. U današnjem vremenu krize vjere mi trebamo biti to svjetlo kao i sv. Elizabeta, koji će svojim djelima pokazati svoju vjeru, jer vjera bez djela je mrtva. Elizabeta je bila toga svjesna i suosjećala je sa svima. Njen brak i svakodnevni obiteljski život te djela ljubavi koja je činila bila su njen put kojim je postigla svetost. Molitva joj je bila snaga i uz nju je ustrajala na tom putu. I svo naše djelovanje, poput njenog, treba biti vođeno ljubavlju prema Bogu iz koje onda proizlazi ljubav prema bližnjemu. Služeći drugima kao i sv. Elizabeta mi postajemo sve sličniji Kristu koji je i došao da služi, a ne da bude služen. Sveta Elizabeta kao i sv. Franjo su ljubili siromaštvo toliko da su i sami postali siromašni i odrekli se svega u ovome svijetu da bi postigli vječnu nagradu na nebesima. U svem bogatstvu koje su imali osjećali su se neispunjeno jer samo je Bog onaj koji može ispuniti našu čežnju za istinskom radošću. Čežnja sviju nas, čežnja naše duše je čežnja koja svoje ispunjenje nalazi samo u Bogu koji nas je stvorio. To je čežnja stvorenja za svojim Stvoriteljem. Kako kaže i sv. Augustin: Nemirno je srce naše Bože dok se ne smiri u tebi. Svatko od nas kao član Crkve Kristove pozvan je na svetost, na služenje i djela milosrđa, a uzor u tome su nam sveci koji su svoj život predali u Božje ruke, predali se Božjem vodstvu, i dali se do kraja kao i Krist, noseći svoj križ koji jedini vodi spasenju.
Po uzoru na sv. Elizabetu i sve svece Crkve pokušajmo i mi u današnjem vremenu, a posebno u ovom vremenu priprave za svetkovinu rođenja našeg Spasitelja, usmjeriti pogled na bližnje i potrebite, te im donijeti Krista koji u svima nama prebiva.
Molitva svetoj Elizabeti Ugarskoj
U potpunom zajedništvu s mužem Ljudevitom
bila si brižna supruga i majka: isprosi i nama plemenitu i srdačnu ljubav.
S teškim životnim kušnjama
suočila si se savršenom radošću: izmoli nam darove radosti i mira kad nam se drugi protive i ne razumiju nas.
Kad si ostala udovicom,
potpuno si se predala služenju Bogu i siromasima.
Kao kneginja i plemkinja ostala si slobodna
pred napadima raskoši i taštine: pomozi nam da rastemo u toj unutarnjoj slobodi,
da možemo biti pažljivi na Božju riječ i osjetljivi za potrebe naše braće i sestara.
Učini da i mi primimo milost blagoslivljanja i hvale,
zahvalni za velike darove koje bez prestanka primamo
od Božje velikodušnosti.
Amen.
Sveta Elizabeto Ugarska, moli za nas!
