Nemoj samo upirati prstima u druge a da sebe ni ne pogledaš. Promijeni sebe, pa ćeš mijenjati druge, a ako je potrebno, upotrijebi i riječ da drugoga promijeniš.
O siromaštvu duhom
Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko (Mt 5, 3). Mnogo ih je koji, gorljivo se predajući molitvama i službama, nameću svome tijelu mnoge postove i trpljenja, ali se na samu riječ koja se čini da im vrijeđa tijelo, ili zbog stvari koja im se oduzimlje, uvrijeđeni stalno uznemiruju. Oni nisu duhom siromašni, jer siromah duhom sam sebe prezire i ljubi one koji ga udaraju po obrazu (Mt 5, 39).
sv. Franjo
Prije svoga preminuća Franjo je htio braći ostaviti nešto kako bi im to bilo ogledalo savršenstva. Njegove opomene su u početku tako i zvali. A, to su i bile. Svaki brat se mogao pronaći u svakoj ako je prema sebi iskren. Ovo je druga opomena u nizu koja započinje jednim od osam blaženstava koja je Krist navijestio. Franji je Evanđelje bilo put kroz život, te je on isto to želio i za svu braću nakon njega.
U ovoj opomeni nas uči pravome siromaštvu. Često svi dolazimo u zabludu misleći kako to znači ne imati ništa, oskudijevati u materijalnim dobrima, živjeti što skromnije i ne tražiti ništa za sebe, no, vidimo da Franjo to ovdje ni ne spominje. Što ovdje od nas traži Asiški siromašak? Da ne budemo dvolični. Da se ne pretvaramo pred drugima. Da same sebe upoznamo u službama i duhu molitve.
Ako drugima izgledamo kao apsolutno pobožni vjernici, a isto ne prenosimo u život – od naše pobožnosti nema ništa. Ako smo istinski vjernici i siromašni duhom – poznavat ćemo same sebe, te se nećemo uznemiravati zbog bilo kakve riječi upućene nama. Dapače, zahvaljivat ćemo za te riječi opomene i cijenit ćemo ih kao pravo blago. Baš ta riječ koja me opomenula, mijenja me ako ju shvatim kao znak ljubavi. Svi smo svjesni da je to teško jer smo danas naučili o sebi imati dobro mišljenje i teško prihvaćamo ono što nam drugi imaju za reći.
Ako smo siromašni duhom, jedini cilj u životu nam je: biti bliže Bogu. Za to nam trebaju i drugi ljudi koji neke stvari na nama bolje vide. Svaku riječ opomene trebamo ljubiti i cijeniti kao ono što nam je trenutno najvrjednije u životu. Ne smijemo dopustiti da nas ta riječ uznemiri. Njena svrha je naša promjena.
Shvatimo i ovu Franjinu opomenu kao tu riječ – riječ punu ljubavi i milosrđa; riječ koja je upućena onima koji ju trebaju. Riječi poput ovih se teško izgovaraju, a još teže s ljubavlju. Češće se događa da ove riječi izgovaramo zato što želimo pokazati da smo bolji od drugih, a time ništa ne postižemo. Ljubav u toj riječi je ona koja mijenja drugoga.
Prihvatimo riječi opomene u poniznosti. Nemojmo dopustiti da se dogodi da ta riječ kroz jedno uho uđe, a kroz drugo izađe. Dopustimo da na jedno uho uđe, dođe do srca i tu nas promijeni, te u obliku promjene izađe iz nas. Nemamo pravo danas napadati druge kršćane da su krivi što su neke stvari izmakle kontroli u društvu. Oni koji su odgovorni za te događaje smo ja i ti! Mi smo ti koji se ne trude dovoljno da prave vrijednosti zauzmu pravo mjesto. Nemoj samo upirati prstima u druge a da sebe ni ne pogledaš. Promijeni sebe, pa ćeš mijenjati druge, a ako je potrebno, upotrijebi i riječ da drugoga promijeniš.
Ljubimo one koji nas opominju i u ljubavi opominjimo. Tako ćemo mijenjati sebe, a samo tako ćemo promijeniti i svijet.
