Starješine su željele da postane svećenik, ali u svojoj poniznosti on je radije ostao brat laik. Nije bio obrazovan, ali su usprkos tome od njega često tražili savjet jer je bio pun mudrosti Božje. Njegova subraća smatrali su ga ljubaznijim od svih.
Franjevački red osim braće koja su svećenici ima i braću laike. Braća laici su osobe koje se posvećuju franjevačkoj karizmi bez sakramenta svećeništva, odnosno kako se u narodu popularno kaže, ne mogu govorit misu. Brinući se za samostan kroz rad, susrete s braćom i zajedničku molitvu potpuno posvećuju svoj život Bogu. Nisu životom vezani samo uz samostan pa mogu djelovati i u pastoralu i kao duhovnici. Dobar primjer franjevačkog brata laika je sveti Paškal Bajlonski. Rođen je 16. svibnja 1540. godine na svetkovinu Duhova u malom mjestu Torre Hermosa u Španjolskoj. Njegov otac Martin Bajlon i majka Isabel živjeli su siromašno i skromno, te su gajili duboki duh pobožnosti, prvenstveno zahvaljujući Isabel. Majka ga je već od malena vodila u crkvu a mladi Paškal se u djetinjstvu zaljubio u Presveti Sakrament. Bilo je mnogo trenutaka kada je bježao od prijatelja i obitelji da bi išao pred Svetohranište. Još od tada, Paškal je davao očigledne znakove čudesnog Božjeg plana.
U obitelji je kroz djetinjstvo dobivao odgovornost čuvanja ovaca. Kao maleni pastir volio je da njegove ovce pasu u blizini Marijinih svetišta, čime je pokazivao ljubav prema blaženoj Djevici. Kada mu je bilo 18 godina u njemu je dozrela odluka da se posveti Bogu u redovničkom pozivu. Pokucao je na vrata samostana Marije Loretske. Kako je tada bilo mnogo zvanja radila se selekcija. Tako su Paškala odbili rekavši mu da još pričeka. Usprkos tome on je pronašao način da bude u blizini voljenog mu samostana. Našao je posao kao pastir stada kod bogatog gospodara Martina Garcie. Paškal je svojom nevinošću i iskrenošću toliko pridobio Martina da ga je ovaj htio posvojiti kao sina i ostaviti mu svoje imanje. Iznenađen ponudom Paškal odmah odbija jer je odlučio živjeti dobrovoljnim siromaštvom.
Franjevac je postao u 20. godini života, primljen je na temelju svjedočanstva nekih redovnika koji su ga poznavali i posvjedočili kako je pobožan i kako teži za savršenstvom. Starješine su željele da postane svećenik, ali u svojoj poniznosti on je radije ostao brat laik. Nije bio obrazovan, ali su usprkos tome od njega često tražili savjet jer je bio pun mudrosti Božje. Njegova subraća smatrali su ga ljubaznijim od svih. Vodio je blagovaonicu i brinuo se da bolesni i stari članovi zajednice dobiju dodatni ukusan zalogaj. U služenju se nikome nije ulizivao, kad je bilo potrebno ispravljao je druge, čak i svoje nadređene. Činio je to uvijek u duhu milosrđa i poštovanja. Prema siromašnima i ubogima osjećao je posebnu samilost. Pomagao im je na mnoge načine: tješeći ih, poučavajući ih vjeri i dijeleći im materijalnu milostinju. Jednom ga je jedan poglavar upozorio da prema lijenčinama koji se pojavljuju na samostanskim vratima ne bude previše velikodušan. Paškal je odgovorio: „Milodar dajem za ljubav Božju, a tko zna nalazi li se možda sam Krist među ovom siromašnom braćom“. Bilo je nadređenih koji su ga smatrali lažnim svecem, ispitivali su njegove motive i oštro ga ukoravali.
Paškal nije pokazivao nikakvu vanjsku ogorčenost nego je mirno prihvaćao ispravke. Njegov provincijal, brat Petar, je prema njemu osjećao veliku simpatiju, te je uvidjevši da su poglavari prema njemu bili prestrogi upitao: „Brate, kad ti je ovdje tako teško, zašto ne tražiš da te premjeste u drugi samostan?“ Paškal je odgovorio: „Ne, oče, nikad mi ne bi palo na pamet tražiti promjenu. Ustanovio sam da, ako imamo skrbnika koji nije tako dobar, obično ga nasljeduje onaj koji je bolji. A nadalje, primijetio sam da, ako netko bira svog nadređenog, obično ne prolazi tako dobro. To je kao skok iz tave u vatru.“ Hrabro je podnosio sve teškoće i nesporazume samostanskog života koji nije uvijek lak i ugodan. Mnogo je trpio i od zlih duhova. Đavao ga je posebno napastovao kad je razmišljao o Kristovoj muci. Ponekad bi Đavao preuzeo masku samog Raspetog. Paškal je uvijek otkrivao lukavstvo i znakom križa se borio protiv tih iskušenja. Nije volio govoriti o tome, ali su braća i njegov ispovjednik posvjedočili da je mnogo trpio.
Sveta Euharistija bila je nadahnuće života za svetog Paškala. Volio je svog euharistijskog Kralja iznimnom ljubavlju. Sat za satom provodio je u molitvi, samo bi ga poslušnost natjerala da ode. Nije razdvajao sakramentalni život od svakodnevnog. Oni su za njega bili združeni i nerazdvojivi. Za nas današnje kršćane su ova dva svijeta često odvojeni. S jednu stranu živimo sakramentalni život, a s drugu onaj realni svakodnevni kroz odnose, rad i obitelj. Bog nam nije darovao sebe i svoju milost u sakramentima kako bi bili odvojeni od života, nego upravo suprotno kao u životu svetog Paškala trebaju biti izvor snage za život i jedan putokaz koji nam pokazuje jasan smjer. Paškal Bajlonski je umro 17. svibnja 1592. na svetkovinu Duhova u Villarealu. Na sprovodu su mu se oči otvorile i pozdravile Spasitelja. Čuda je po njegovu zagovoru bilo mnogo. Održana su kanonska ispitivanja te ga papa Pavao V. 1618. godine na Uskrs proglašava blaženim. Svetim je proglašen 1690. samo 99 godina nakon njegove smrti. Proglašen je i zaštitnikom euharistijskih kongresa. U svim svojim poteškoćama utecimo se zagovoru našeg brata franjevca Paškala kojega je Gospodin obdario velikom milošću i posebno se po njemu u svijetu proslavio.
Sveti Paškale žarko te molimo, zagovaraj nas da nas Gospodin prožme snagom svoga Duha i plamenom svoje neizmjerne ljubavi kako bismo i mi spremna srca odgovorili na svaki poticaj Božje milosti. Neka Gospodin okrijepi sve umorne i opterećene raznim nedaćama. Neka blagoslovi našu djecu i mlade i ukloni od njih sve opasnosti. Neka nam svima Gospodin podari posebnu ljubav prema Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu kakvu si ti sam žarko gajio. Amen.
