Godine 1945., kada je komunistički režim Envera Hoxhe počeo sustavno progoniti Crkvu u Albaniji, blaženi fra Serafin i don Anton suočili su se s izborom. Mogli su se odreći svoga svećeništva, redovništva, zanijekati svoju vjeru, napustiti svoje vjernike i nastaviti živjeti, ili pak ostati vjerni i umrijeti. Izabrali su Krista.
Jučer smo u našoj crkvi proslavili spomendan dvojice blaženika, fra Serafina Glasnovića Kodića i don Antona Muzića. Prije devet godina, 5. studenoga 2016. godine, papa Franjo ih je dao proglasiti blaženima skupa s još 36 albanskih mučenika. Za nas franjevce u zagrebačkoj Dubravi, fra Serafin i don Anton imaju posebnu težinu, jer ovdje žive mnogi vjernici podrijetlom iz Janjeva i Letnice, s Kosova. Crkvom punom naroda odjekivali su milozvučni glasovi klape Janjevo. Svetom misnom slavlju koje je predvodio mons. Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup, prisustvovao je i mons. Ivica Petanjak, krčki biskup, te mnogobrojni svećenici, đakoni, bogoslovi i sjemeništarci.
Mons. Petar je u svojoj homiliji naglasio kako u životu i mučeničkoj smrti blaženih fra Serafina i don Antona evanđeoske riječi „Ako tko dođe k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i samoga sebe, ne može biti moj učenik“ (Luka 14,26) postaju stvarne i opipljive. Nadalje nastavlja kako oni nisu bili samo mučenici Katoličke Crkve, iako to doista jesu, te su prepoznati, od Crkve proglašeni i štovani kao blaženici. Bili su hrvatski svećenici, sinovi hrvatskog naroda, rođeni u mjestima najstarije hrvatske dijaspore. Hrvati koji su dali svoje živote za Krista, i njihov hrvatski identitet bio je dio dara koji su ponudili Bogu.
Godine 1945., kada je komunistički režim Envera Hoxhe počeo sustavno progoniti Crkvu u Albaniji, blaženi fra Serafin i don Anton suočili su se s izborom. Mogli su se odreći svoga svećeništva, redovništva, zanijekati svoju vjeru, napustiti svoje vjernike i nastaviti živjeti, ili pak ostati vjerni i umrijeti. Izabrali su Krista. Izabrali su križ i svoja tijela i živote suobličili raspetom Kristu mučeničkom smrću: fra Serafin u svibnju 1947. u svojoj 54. godini života, a don Anton u proljeće 1948. godine u svojoj 27. godini života.
Isus u Evanđelju kaže: „Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!“ (Luka 14,27). Za bl. fra Serafina i don Antona, ovo nije bila metafora. U komunističkim zatvorima Albanije nosili su doslovne križeve: križ mučenja, križ izolacije, kao i križ gledanja kako njihova subraća svećenici bivaju ubijeni, te križ svijesti da bi samo jedna riječ odricanja mogla okončati njihovo trpljenje. Naši blaženi mučenici izračunali su cijenu. Znali su što će odanost zahtijevati. Režim nije skrivao svoje namjere. Izbor je bio jasan: surađivati ili umrijeti. Oni su izabrali radije umrijeti nego iznevjeriti Krista, njegovu Crkvu ili svoj svećenički identitet. Ali ovdje moramo pogledati dublje. Zašto je njihov identitet tako važan? Zašto inzistirati na ovom pitanju kada neki mogu reći: "Nismo li svi mi samo katolici? Nismo li svi samo kršćani?
Drugi vatikanski koncil nas uči da Crkva obogaćuje raznolikost naroda i kultura. Svaka nacija, svaki narod, donosi svoje darove univerzalnoj Crkvi. Hrvatski narod je Crkvi dao svetce i mučenike, teologe i misionare, bogatu duhovnu tradiciju. Blaženi fra Serafin i don Anton dio su tog dara. Negirati njihov hrvatski identitet, tvrditi da su nešto što nisu, nije samo povijesna neistina, to je duhovna krađa. Oduzima hrvatskom narodu pravo na naslijeđe svetosti. Oduzima sveopćoj Crkvi razumijevanje kako milost djeluje kroz specifične kulture i narode. Blaženi fra Serafin i don Anton nikada nisu koristili svoj hrvatski identitet kao razlog za mržnju prema drugima ili za nijekanje duhovne tradicije i identiteta drugih. Živjeli su među Albancima. Pomagali su Albancima. Voljeli su svoje albanske susjede. Ali nisu prestali biti Hrvati kako bi to činili.
Njihova ljubav bila je ukorijenjena u njihovom identitetu, a ne protivna njemu. Biskup je na kraju naglasio da je to model i za sve nas danas. U svijetu koji često zahtijeva da izbrišemo svoje identitete u ime jedinstva, ili suprotno, da oružjima svojih identiteta napadamo druge, ovi mučenici nam pokazuju treći put: da cijenimo tko smo kao dar od Boga, da taj dar stavimo u službu sveopće Crkve i da budemo spremni prije umrijeti nego negirati bilo koji dio istine, uključujući istinu o tome tko smo. Nakon svetog misnog slavlja druženje je u radosti, zajedništvu i veselju nastavljeno u dvorani ispod crkve.
