800. Transitus – Obred preminuća svetoga Franje
Riječ transitus dolazi od glagola transeo, transire, transii/transivi, transitum = „prijeći, prijeći preko, proći, prijeći s jednoga mjesta/stanja u drugo“.
Katolička Crkva ovom riječju označava i smrt. Na prvi pogled to može zvučati pomalo paradoksalno. Naše je uobičajeno poimanje smrti često obilježeno tjeskobom, boli i osjećajem konačnoga svršetka. Smrt doživljavamo kao prekid, kao kraj zemaljskoga života i gubitak onoga što nam je poznato i drago. No riječ transitus daje smrti jednu posve drukčiju dimenziju: ona nije tek svršetak, nego prijelaz – prijelaz iz ovoga zemaljskog života u budući, iz vremena u vječnost.
Zato ne čudi da se upravo ova riječ koristi pri opisu smrti našega serafskoga oca svetoga Franje Asiškog. Izvori o njegovu životu nebrojeno puta svjedoče da je sv. Franjo smrt nazivao svojom sestricom. Toliko ju je ljubio da joj je i posvetio posljednju strofu svoje Pjesme Stvorova:
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
Nije to bio tek puki pjesnički izraz, nego izričaj Franjine vjere i njegova uzdanja u Gospodina, vjere da smrt nije kraj, već upravo transitus – prijelaz u onu puninu života zbog koje je odlučio odreći se svijeta, pa čak i samoga sebe.
Takav odnos prema smrti mogao je imati samo čovjek koji je bio duboko ukorijenjen u Bogu, čovjek koji se više nije držao vlastitoga života kao nečega što treba sačuvati pod svaku cijenu, nego ga je potpuno predao Onomu kojemu je pripadao. On je s apostolom Pavlom mogao uskliknuti: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni“ (Gal 2,20). Njegov je život postajao sve više Kristov život, njegovo siromaštvo Kristovo siromaštvo, njegova ljubav Kristova ljubav, sve dok se između njih nije izgubila ona granica koja čovjeka zadržava na samome sebi.
Za Krista evanđelist Ivan kaže: „Ljubio je svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“ (Iv 13,1). Isto je tako Franjo do kraja ljubio svoga Gospodina. Nije za sebe zadržao ništa što mu je mogao darovati. Nije postojala granica do koje je bio spreman poći za svojim Gospodinom. Ljubav koja je jednom zahvatila njegovo srce htjela ga je cijeloga za sebe i on joj se cijeli predao.
Franjin život nije tek neka pobožna priča koja je 800 godina te nam danas nema ništa konkretnoga za reći. Isusov poziv: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Mt 5,48) nije ograničen vremenom; on i danas vrijedi, baš kao što je i On sam rekao: „Nebo i zemlja će proći, ali riječi moje neće proći“ (Lk 21,33).
Često kažemo da pred Boga možemo doći samo praznih ruku. I to je istina. Što bismo mi mogli donijeti pred Boga što već nismo od njega primili? Ne možemo mu ničim uzvratiti. Ali postoji nešto što mu možemo dati. Možemo mu dati sebe, do kraja. Ako mu damo sebe, dali smo mu sve.
Tada će i naša smrt postati tek mirni prijelaz čovjeka koji ne odlazi u nepoznato, nego ide u susret Onomu kojega je cijelim svojim bićem ljubio i poznavao.
Transitus 2026.
