Ljubio je i poštovao svaki ljudski život, dajući novu dimenziju tadašnjem čovječanstvu. Ta je dimenzija bila Kristova ljubav i pogled na svakog čovjeka kao na sliku Božju, ma kojoj on strani pripadao.
Čovjek, kad trpi nešto od bližnjega, treba to iskoristiti za svoju duhovnu korist, a ne uzeti k srcu i nanijeti sebi štetu.
Upravo to jutro, na dan svoje smrti, fra Arkanđeo je proslavio posljednju sv. misu u širokobriješkoj crkvi.
Danas slavimo spomendan našeg blaženika i mučenika fra Alojzija Palića.
Evanđelje koje danas Crkva stavlja pred nas više je nego dovoljno. Ono je propovijed samim tim što se pročitalo. Nadodati mu još vlastite misli, kao da samo zamračuje ono što tako jasno svijetli.
Nobelovac Ivo Andrić rekao je za jednog bosanskog franjevca kako je volio samostan kao svoju dušu. Ove Andrićeve riječi možemo primijeniti na našega brata fra Marka. On je u samostanu proveo cijeli svoj redovnički život, bogat proživljenom vjerom i praksom redovničkih pravila kao smjernicama njegova življenja.
Međugorje i okolna sela u kojima su živjele mnoge hrvatske, pobožne i vjerne obitelji su njegovali ozračje koje je bilo 'plodno tlo' da niknu zvanja poput Mariofila - on je samo jedan od plodova tog plodnog, marijanskog tla koje njeguje zvanja kao što se njeguje loza.
Kada bi se svetost mjerila ulaštenim cipelama, ispeglanim habitima i onom finom, uštogljenom pobožnošću koja pazi da se nikome ne zamjeri, fra Martin Sopta vjerojatno nikada ne bi dospio u naše sjećanje. No Božja logika, ona ista za kojom je ovaj genijalni um tragao rješavajući najteže matematičke jednadžbe, ne mari za vanjsku fasadu.