Satrven bolima, ali u dubokoj ispunjenosti Gospodinovim obećanjem, Franjo poput Pavla prepoznaje Uskrsloga. Možemo reći da je njegov život uistinu bio odnos ispunjen osluškivanjem Božjih nadahnuća.
Njegova ljubav prema Bogu očituje se preko ljubavi prema onom koga čuva. Anđelu čuvaru jedino je bitna ljubav i želja da se osoba spasi.
Kada zastanemo na stubištu našega samostana i bacimo pogled s trećeg kata na Aveniju ispred crkve, vidimo često isti prizor: uvijek netko na trenutak zastane, prekriži se, pomoli, ili na neki drugi način iskaže poštovanje Onome koji se krije unutar zidova ove građevine. I tada se pitamo: „Što ljudima znači ovaj samostan i crkva?“ Kamen i beton ne pamte, ali ljudsko srce i um čuvaju uspomene i sjećanja. Zato zavirimo malo u prošlost i vrijeme koje je iza nas…
Nije bogatstvo ni imanje bio njegov problem, nego stav u kojem nije vidio drugoga čovjeka.
Usredotočenost samo na sebe i na svoj ja uvijek je pogubno za drugoga. Ego tako raste i otvara se ali u isto vrijeme zatvara vrata za sve ono što novac ne može kupiti.
Već tradicionalni, treći susret roditelja i bogoslova održan je ove nedjelje u Tomislavgradu.
Križ, koji po našoj logici ostaje znak osude i kazne, po Božjem zahvatu postaje stablo koje donosi vječni život. Krist je uzeo patnje i grijehe svih ljudi i ponio ih na križ, te dragovoljno i nedužno trpio.
Pod svečanom večernjom sv. misom, u subotu 6. rujna 2025. godine u Međugorju, na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova, sedmorica naše braće položila su svečane zavjete u Franjevačkom redu.