Fra Stanko Kraljević bio je jedan od najstarijih hercegovačkih franjevaca koji su 1945. godine mučeničkom smrću završili svoj život. Ubijen je u svojoj 74. godini, što je u to vrijeme označavalo duboku starost. Rođen je u Mokrom 12. kolovoza 1871. Roditelji Martin i Iva su mu na krštenju dali ime Petar. U svome širokobriješkom kraju proveo je gotovo čitav život, a sami je samostan na Brijegu bio središte njegova svijeta i života.
Krist nije samo Spasitelj u smislu vječnoga života koji tek imamo iskusiti, on je po svome uskrsnuću ozdravitelj moga života sada, s ove strane egzistencije, u prolaznome životu.
Ovaj tihi, samozatajni i iznad svega siromašni fratar za koga kažu da na sebe nikad ne bi ni dinara potrošio, započeo je svoj tihi put prema svjedočkoj smrti početkom veljače 1945. godine. Zajedno sa još nekolicinom braće sklonio se u župnu kuću u Mostarskom Gradcu gdje su ih partizani 6. veljače pronašli, vezali, mučili te strijeljali.
To je kraljevstvo ljubavi, ali ne jeftine ljubavi, nego razapete, krvareće i umiruće ljubavi, upravo vrele ljubavi u kojoj sve ljudsko izgara da bi bilo jedno s Bogom.
Isusov mir je mir križa, mir umiranja, mir Božje volje. A razdjeljenje o kojem Isus govori poziv je na odluku: zemaljski mir punih žitnica, zdravlja i prosperiteta ili mir kalvarije, križa, ali i praznog groba te uskrsnuća.
Odnos između dvoje ljudi, dakako, mora biti pravedan, ali mora biti i odnos. Onog trenutka kada se, u svrhu pravednosti koja mora postojati, počne tjerati čist račun, odnos prestaje postojati.
Jednu stvar brate moraš znati, nek te oni nauče. Svijet ti neće dati da budeš fratar. Svijet ti to neće dopustiti, jer svijet ljubi samo svoje. Smetat ćeš im. Smetat će im svatko tko bude Krista slijedio.
U svojoj želji da nas podigne u svetost, želji koja je žarča od milijun sunaca, Bog računa na našu grešnu narav. Računajmo i mi s njim!
Tolika zaboravljena imena i životi, bez kojih bi, čini nam se, naša sadašnjost izgledala jednako, zavrijedili su vijenac koji Bog pripravi onima koji Ga ljube.
