Njegov je život postao najsnažnija propovijed, najveće svjedočanstvo. Ali ubrzo se zaprepastio. Iznenadio se kad su mu došla prva braća. Niti ih je želio, niti tražio. Oduševio ih je svojim primjerom. Bijahu to redom istaknuti i poštovani ljudi, a Franjo im, ne znajući kako postupiti, daje evanđelje kao pravilo života.
Kao što se Neretva urezala u hercegovački kamen, urezala se i smrt hercegovačkih franjevaca u sjećanje mladoga fra Nikole. Često je mislio na njih. Cijeli je život ponavljao: „Da su bar i mene ubili, sigurno bih bio u raju.“
Trznu se odjednom. Završio je i treći habit. Spremni su za sutra. Bio je jako umoran. Nabrzinu pospremi radionicu i krene na počinak. Ali odjednom se sjeti da od podneva nije ništa molio. I umjesto da krene u sobu, zaputi se u samostansku kapelicu.
Franjina ljubav prema Euharistiji središte je njegova duhovnog života i vrelo svake pobožnosti. Od njegove nekolebljive vjere u Kristovu prisutnost u sakramentu proizlazi klanjanje prepuno pažnje, sposobno izbjeći bilo kakvo neprikladno ponašanje i bilo koju nemarnost bilo tijekom bilo poslije slavlja.
Pust je to put, na njemu je tek pokoji hrabri alpinist. Put nimalo privlačan, nimalo primamljiv. A opet... Put koji zahtijeva sve tvoje snage, cijeli tvoj život. Put kojemu je cilj neki drugi svijet, neka druga Domovina. Cjeloživotna je to avantura. Samo hrabri na njemu ustraju. Put je to koji zahtijeva dozu ludosti...
Dvadeset šest križeva uzdignutih prema nebu. Dvadeset i šest radosnih duša koje viseći veličaju Gospodina. Vedrina je izbijala iz njihova lica. Čudili se njihovi mučitelji. Što su ih više mučili, oni sve usrdnije molili i opraštali.
Iscrpljen od još jednih misija htjede slaviti svetu misu jer „Jedna misa vrijedi više nego sve blago svijeta.“
U šutnji prihvaća trpljenje čuvajući tako Marijino dostojanstvo. I u Betlehemu, daleko od svih, ne želi narušavati tišinu noći, već prihvaća dijete u šutnji, promatrajući ga sa zanosom. I tu shvaćamo kakav je Bog. Sam skrovit, voli skrovite duše.
A stari hrast, nijemi svjedok, ponosan pred briješkom Ljepoticom i danas stoji. Dok je bura te veljače njihala krošnju njegovu, on je gledao kako pobiše fratre. Ponosan na njih uzdiže se prema nebu i zahvaljuje što su do konca ustrajali.
