»Nicejski koncil sa svojom odlukom o vjerskoj istini predstavlja eminentno važan događaj za razumijevanje svekolike crkvene povijesti, osobito povijesti koncilâ. U njemu se susrećemo s prvim koncilom u povijesti koji nedvojbeno posjeduje ekumenski karakter, jer su na nje bili pozvani biskupi iz svih geografskih područja kršćanstva te su se tu i pojavili, iako u različitom broju.« (Karl Baus i Eugen Ewing u: Velika povijest Crkve, JEDIN, Humbert (ur.), Zagreb 1995.)
Navodimo ovaj podug citat kako bismo istakli važnost teme o s kojom smo se odlučili pozabaviti. No prije nego prijeđemo na sami koncil, potrebno je ukratko objasniti razloge zbog kojih je do koncila uopće došlo. Nicejskom koncili (saboru) prethodi – a samim koncilom ona ne završava – problematika koja je u povijesti ostala zapamćena kao arijanska kriza. Kriza je ime dobila po Aleksandijskom svećeniku Ariju. Arije je potjecao iz Libije a svoju teološku naobrazbu je najvjerojatnije stekao u Antiohiji koja je u svom teološkom pristupu stajala nasuprot aleksandrijskoj tradiciji. Čak i izvori neskloni Ariju priznaju njegovom liku određenu privlačnost u ophođenju, asketski život, visoku naobrazbu i osobitu nadarenost za dijalektiku. Problem njegovog nauka je u tome što je prema njemu Logos ( Sin Božji) stvoren te da je bilo vrijeme kada on nije postojao. Također, kao daljnja posljedica ovakvoga promišljanja slijedi i to da onda Krist ne može biti iste biti s Ocem, budući da je stvorenje a Otac Stvoritelj. Nasuprot Arijevom nauku postoji tradicija koja smatra da je Sin Božji nestvoren, kasnije se ova tradicija poslužila terminom homoousious – istobitan Ocu. Nakon što je aleksandrijski biskup Aleksandar zapovjedio Ariju da se odrekne svog nauka – a on je takvo što odlučno odbio – nastaje kriza tolikih razmjera da je u istočnom djelu Carstva došlo do nemira koji su privukli pažnju samoga cara Konstantina. Naime, razmjeri tog sukoba su postali toliki da je u pitanje doveden mir u carstvu, stoga car reagira sazivanjem općeg koncila u Niceji.
Veliku važnost u pripravi koncila je imala antiohijska sinoda sazvana na početku 325. godine koja je definirala nauk o Kristu kao nestvorenom i rođenom na neizreciv, neopisiv način. Ova definicija ide izravno protiv gore navedenog Arijevog nauka prema kojem je postojalo neko 'onda' kada Krist nije postojao. Do koncila je došlo u godini 325. Broj sudionika se prema raznim izvješćima kreće od 250 do 318. Koncilska se rasprava ponajviše rasplamsala oko definiranja odnosa Isusa Krista – Logosa prema Ocu Stvoritelju. Ovdje je dakle bila riječ o kozmološkom i soteriološkom ispovijedanju vjere u Krista. Osnovu za simbol vjere (danas to zovemo jednostavno vjerovanjem – npr. Nicejsko-carigratsko vjerovanje) predstavljalo je neko mjesno krsno vjerovanje, koje je bilo siropalestinskog podrijetla. Ono što su koncilski oci željeli postići na saboru jest očuvanje Kristovog božanstva, da bi u tom i uspjeli bilo je potrebno da u simbol vjere unesu jedan filozofski pojam – homoousios (istobitan). Tim se pojmom željela izraziti razlika između Krista (Logosa), druge božanske osobe i svih drugih stvorenja, koja doduše sva proizlaze iz Oca, ali na način da su stvorena iz ničega za razliku od Sina koji je rođen a nestvoren, istobitan Ocu. Car je zahtijevao od svih prisutnih da potpišu definiranu vjero ispovijest pod prijetnjom izopćenja, to su odbili Arije i njegova dva prijatelja biskupa, koji su samim tim osuđena na progonstvo.
Ovdje ne bi valjalo žuriti sa zaključcima i osudama Arija i njegovih pristaša koji su zasigurno imali dobre namjere i koji su također željeli sačuvati Božje božanstvo samo pod drugim vidom. Ni činjenica da su samo dva biskupa uz Arija odbila potpisati simbol nam u stvarnosti ne govori mnogo budući da su i nakon Niceje u Crkvi postojali mnogi koji su nastavili zastupati Arijeve ideje. Na kraju krajeva upravo je Arijevska kriza omogućila Crkvi da jasnije definira svoj nauk i ostane dosljedna evanđeoskom pozivu koji joj je upućen.
Važnosti koncila smo se dotakli u samome uvodu, a kao daljnju važnost možemo navesti i činjenicu da su koncili postali prirodan način izražavanja vjere Crkve i važan stup njezinoga katoliciteta. Zaključno pogledajmo riječi koje je car Konstantin uputio u pismu aleksandrijskoj zajednici: »Što je odlučilo tristo biskupa, nije ništa drugo do Božja riječ, jer je Duh Sveti koji je prisutan u tim muževima učinio vidljivom Božju volju.«
Tekst Nicejskog simbola:
Vjerujemo u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga.
I u jednoga Gospodina Isusa Krista, Sina Božjega,
Jedinorođenca, rođenog od Oca, to jest od Očeve biti, Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena ne stvorena, iste biti s Ocem, po kojem je stvoreno sve na nebu i na zemlji,
koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao i utjelovio se, i postao čovjekom, i trpio je, i uskrsnuo je treći dan i uzašao na nebesa, i doći će suditi žive i mrtve.
I u Duha Svetoga.
One pak koji kažu »Bijaše vrijeme kada njega nije bilo« i »Prije nego je rođen on ne bijaše« i »On je stvoren iz ničega« ili koji kažu da je nastao iz neke druge supstancije ili biti ili da je stvoren ili da je preobraziv ili promjenjiv, njih Katolička crkva kažnjava anatemom (prokletstvom).
Uz gore navedenu literaturu pri pisanju ovog teksta sam se koristio i knjigom Jaroslava Pelikana Kršćanska predaja: Povijest razvitka nauka, Vol I. Stvaranje katoličke predaje (100-600)
