Nobelovac Ivo Andrić rekao je za jednog bosanskog franjevca kako je volio samostan kao svoju dušu. Ove Andrićeve riječi možemo primijeniti na našega brata fra Marka. On je u samostanu proveo cijeli svoj redovnički život, bogat proživljenom vjerom i praksom redovničkih pravila kao smjernicama njegova življenja.
U nizu hercegovačkih franjevaca čiji je život nasilno okončan u Drugom svjetskom ratu, ime dr. fra Marka Dragićevića ostaje upisano kao tiho, ali ujedno i snažno svjedočanstvo žive vjere i ostvarenja svog poziva.
Rođen je 17. veljače 1902. u mjestu Miletina, župa Međugorje, u obitelji Andrije i Ruže Dragićević r. Martinac. Dana 18. veljače na krštenju prima ime Nikola. Odrastao je na škrtom hercegovačkom kršu koji je kroz praksu teškog rada, oskudice i oslonjenosti na Boga, oblikovao mnoge generacije prije i poslije njega. Njegova obitelj Crkvi je darovala nekoliko svećenika i fratara koji su bili istinski svjedoci vjere u iznimno teškim vremenima.
Fra Marko pučku školu završava 1915. godine u rodnom mjestu i obližnjem selu Gradnići. Dva razreda gimnazije završava u mađarskom Pečuhu, prolazeći put gladne hercegovačke djece koja su velikom zauzetosti fratara bila spašena od sigurne smrti. Nakon povratka u Hercegovinu školovanje završava u širokobriješkoj gimnaziji. Bogoslovni studij započinje u Mostaru, a kasnije ga završava u Parizu. Klasičnu filologiju je diplomirao 1934. godine u Fribourgu u Švicarskoj, a godinu dana kasnije iz iste struke postiže i doktorat.
Oblačenjem habita na Humcu 8. srpnja 1922. stupio je u Franjevački red i uzeo redovničko ime fra Marko. Od početka svoje redovničke formacije pokazivao je ozbiljnost i sabranost. Vječne zavjete polaže 1926. godine. Za subđakona i đakona bio je zaređen 1927., a svećeničko ređenje je imao 1928. godine u Parizu u katedrali Notre Dame. Nakon što je dovršio studije u Švicarskoj 1935. godine se vraća u svoju Hercegovinu kako bi svoje znanje i darove stavio u službu mladih.
U službi profesora u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu poučavao je francuski jezik, matematiku, vjeronauk i latinski jezik. U radu s učenicima isticala se posebno njegova upornost i ljubav prema istini. O tome svjedoči jedan od njegovih učenika koji se prisjeća da je fra Marko bio “vrlo savjestan kao profesor i pravedan u ocjenama”, da je neumorno ispitivao kako bi bio siguran da učenici doista razumiju gradivo te da je “htio da đak stekne znanje”. Bio je čovjek reda i dubine, sposoban spojiti intelektualni rad s unutarnjim životom molitve.
U zamahu Drugog svjetskog rata ostaje vjeran svom pozivu, iako svjestan da mu taj put ne jamči nikakvu ovozemaljsku sigurnost, nego od njega traži predanje. Dana 11. veljače slaveći svetu Misu u župi Izbično, sa oltara je nasilno odveden zajedno s fra Nevinkom Mandićem i fra Bonom Andačićem. U župi Izbično se vjerojatno našao zbog radova na obližnjoj crkvi u Crnču, jer se po nalogu Provincijala brinuo da se nabavi potreban materijal i da se radovi dovrše. Pretpostavlja se da su fra Marko i braća ubijeni 12. veljače u blizini Knešpolja. Tjelesa im nikada nisu pronađena. Prekinut u trenutku najveće blizine sa Gospodinom, pošao je putem koji nije odabrao, ali ga je objeručke u vjernosti prihvatio. Njegova posljednja služba Kristu na žrtveniku oltara, postala je tiho predanje vlastitoga života. Fra Markov život ostaje nadahnuće svima koji u tišini svakodnevice žele služiti istini i dobru.
Gospodine, daj nam strpljivosti u učenju, poniznost u služenju i postojanost u vjeri kada put postane težak, to te molimo po Kristu Gospodinu našemu Amen.
Literatura
Fra Častimir MAJIĆ, U nebo Zagledani, Široki Brijeg-Zagreb, 2012., 35-38
Dr. Ivica ŠARAC, Fra Marko Dragićević (1902.-1945.), u; HERCEGOVAČKA FRANJEVAČKA PROVINCIJA UZNESENJA BDM, Krvlju opečaćeni za nebo, Mostar, 2025., 163-181.
