U Rimu je svoj rad posvetio postupku za proglašenje svetim Nikole Tavelića. Nakon odlaska u SAD fra Dominik se nastavio baviti franjevačkom prošlošću, ali se počeo baviti i nacionalnom prošlošću.
Fra Dominik u Sjedinjenim Američkim Državama
Hrvatski franjevci duhovno su skrbili o hrvatskim iseljenicima koji su se nalazili u SAD-u. Kad je Mandić došao na čelo Hrvatskog franjevačkog komisarijata u SAD-u, franjevci su skrbili o 10 župa. Mandić je mislio da bi za pastoral bilo bolje da se osnuje jedan samostan, da bi redovnička zajednica mogla normalno funkcionirati. Budući da je hrvatska franjevačka zajednica u SAD-u ovisila o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, trebalo je zamoliti da provincijski kapitul donese odluku o osnivanju samostana. Mandić je 3. svibnja 1952. zamolio provincijala hercegovačkih franjevaca fra Milu Leku da uputi prijedlog o osnivanju samostana sljedećem provincijskom kapitulu. Kapitul Provincije udovoljio je molbi, pa je samostanom proglašena središnja kuća Komisarijata u Chicagu. Blagoslov samostana obavljen je na blagdan sv. Ante Padovanskog 1952., a prvim gvardijanom imenovan je fra Vendelin Vasilj.
U vrijeme kad je Mandić došao u SAD, hrvatski su franjevci izdavali za puk mjesečnik Hrvatski katolički glasnik, Hrvatski kalendar i tjednik Danicu. Fra Dominik je početkom 1953. naumio osnovati još jedan izdavački zavod, Hrvatski izdavalački zavod „Croatia“, koji bi po stalnom rasporedu izdavao djela hrvatskih pisaca. Predviđene su četiri knjižnice izdanja: Hrvatska duhovna knjižnica, Hrvatska prosvjetna knjižnica, Knjižnica hrvatske lijepe knjige i Knjižnica savremenih pitanja. Već prve godine izišlo je po jedno izdanje iz svake knjižnice, osim iz Hrvatske duhovne knjižnice. Ta knjiga trebalo je biti Sveto pismo Novog zavjeta u hrvatskom prijevodu hercegovačkog franjevca fra Gracijana Raspudića. Kad je prijevod već bio spreman za tisak, fra Dominika je iz Španjolske obavijestila Croatia Academica Catholica da oni pripremaju za tisak čitavo Sveto pismo u prijevodu nadbiskupa Ivana Šarića. Fra Dominik je predlagao da oni u Španjolskoj izdaju Šarićev Stari zavjet, a oni u Americi Raspudićev Novi zavjet, no iz Španjolske su odgovorili da je već prekasno. Fra Dominik je mislio da bi dva izdanja istovremeno bila previše, pa je odgodio izdavanje Novog zavjeta. Raspudićev Novi zavjet izišao je tek 1987. u Mostaru. Ubrzo se shvatilo da hrvatsko iseljeništvo i nije imalo vremena, a ni smisla pratiti sva izdanja Croatie, pa se ta naklada s vremenom ugasila.
Fra Dominik ni u SAD-u nije zaboravio svoj narod koji je bio u materijalnoj oskudici. Diljem Europe u logorima bilo je još mnogo hrvatskih bolesnika i staraca, koji nisu mogli napustiti logore. U domovini komunistička vlast nastojala je još više osiromašiti Hrvate i učiniti ih ovisnima o vlasti u Beogradu, pogođeni su bili najviše svećenici, redovnici i redovnice, te istaknuti katolici. Fra Dominik je prikupljao pomoć po župama u SAD-u i slao potrebitima u domovini i inozemstvu, posebno svojoj braći u Hercegovini.
Već kao dijete, fra Dominik imao je ozbiljnijih zdravstvenih problema. God 1946. operirao je nekakvu izraslinu ispod desnog oka, 1954. osjećao je velik umor i bol u želucu, a pojavila se i slična izraslina onoj koju je operirao 1946., samo ovaj put ispod lijevog oka, koju je također operirao. Nakon isteka dužnosti poglavara hrvatskih franjevaca u SAD-u 1955., fra Dominik je uzeo neko vrijeme za odmor, ali je smatrao da još može i treba raditi. Bavio se posebno proučavanjem povijesti, to je ujedno i njegovo najplodnije znanstveno razdoblje. U veljači 1969. bio je ponovno na operaciji neke izrasline iza uha. Starost i bolest nisu ga spriječili da u lipnju 1970. bude u Rimu na svečanosti kanonizacije Nikole Tavelića. Fra Dominik je još 1939. počeo prikupljati povijesne izvore o mučeništvu Nikole Tavelića i objavio ih u Rimu 1959. pod naslovom Documenta maryrii B. Nicolai Tavelić ei sociorum eius Ord. Min. Nakon povratka u Chicago, fra Dominik se osjećao sve slabije, a 1973. osjeća teške bolove u želucu, ali ni tada nije prestao raditi. Nekoliko dana iza Velike Gospe 1973. otišao je u bolnicu Mercy Hospital, da bi 23. kolovoza preminuo. Pokopan je na groblju Holy Sepulchre u Chicagu 27. kolovoza.
Prvi fra Dominikov ozbiljniji znanstveni rad bila je njegova doktorska disertacija, u kojoj obrađuje početno zakonodavstvo Franjevačkog reda. Prvi dio disertacije objavio je u Mostaru 1923. pod naslovom De protoregula Ordinis Fratrum Minorum. Čitavo djelo izdao je 1924., također u Mostaru pod naslovom De legislatone antiqua Ordinis Fratrum Minorum 1210 – 1221. Fra Dominik se posebno posvetio proučavanju franjevačke povijesti, posebno na području Bosne i Hercegovine, stoga je s još nekim stručnjacima s toga područja hrvatskim franjevačkim provincijalima predložio osnivanje Povijesnog društva za proučavanje prošlosti jugoslavenskih Franjevaca. Nakon osnivanja Povijesnog društva fra Dominik se posvetio radu u arhivima, kako bi osvijetlio franjevačku prošlost u našim krajevima. Na temelju tih arhiva fra Dominik je objavio mnoga znanstvena djela. U Rimu je svoj rad posvetio postupku za proglašenje svetim Nikole Tavelića. Nakon odlaska u SAD fra Dominik se nastavio baviti franjevačkom prošlošću, ali se počeo baviti i nacionalnom prošlošću. God. 1955. počinje istraživati pitanje Vlaha na Balkanu, te pitanje Crvene Hrvatske. Temeljito je obradio i državnu, vjersku, te nacionalnu prošlost Bosne i Hercegovine, te je izdao u tri sveska pod naslovom Bosna i Hercegovina, ali i u obliku drugih znanstvenih članaka. Baveći se poviješću Bosne i Hercegovine, fra Dominik je svoj rad proširio i na povijest drugih hrvatskih krajeva.
Kao zaključne misli o fra Dominiku poslužit će mi pismo sućuti prof. Krste Spalatina upućeno kustosu fra Častimiru Majiću u povodu fra Dominikove smrti:
(…) Nestankom oca Dominika nastaje velika praznina u vašim i našim redovima: čega god se otac Mandić primio sve je obavljao s velikom predanošću i s natprosječnom kompetencijom. Za taj svoj posao i ljubav ubire sada nagradu od Onoga u koga je nepokolebljivo vjerovao. Njegova požrtvovnost i njegova čvrsta vjera mogu nam svima biti uzorom. (…) (Nav. dj., str. 208)
(prema: B. PANDŽIĆ, Životopis fra Dominika Mandića, Chicago, 1994.)
