"Neka u svemu bude Bog blagoslovljen! Bog dao, Bog oduzeo; neka bude sveto Ime njegovo blagoslovljeno. Iako krvava srca, ipak sve primam rado i veselo iz svetih ruku Božjih."
2. Fra Dominik u Rimu
Na generalnom kapitulu Reda manje braće 31. svibnja 1939., u osvit drugog svjetskog rata, za generalnog definitora izabran je fra Dominik Mandić, a otprilike mjesec dana kasnije imenovan je i ekonomom Reda. Odmah po stupanju u službu, fra Dominik je nastojao upoznati stanje i potrebe Reda.
Vrhovna uprava Reda nalazila se u istoj zgradi s Papinskim Atenejem - Antonianumom. Zgrada je bila premalena da bi u njoj bilo i učilište s tri fakulteta i generalna uprava. Nova Uprava je odlučila riješiti problem tako da za Upravu Reda napravi novu zgradu, a da se stara zgrada u cijelosti prilagodi za potrebe učilišta. Gradnja nove zgrade Uprave Reda – kurije povjerena je fra Dominiku. Godine 1940. kupljeno je zemljište od 26 000 m2 na Jasminskom brežuljku u Rimu, nedaleko od Vatikana. Nakon dvije godine generalni ministar fra Leonardo M. Bello blagoslovio je početak gradnje. Usprkos poteškoćama koje je donio drugi svjetski rat, gradnja je napredovala, a zgrada je dovršena 1947. Uz zgradu kurije sagrađena je i prelijepa crkva Blažene Djevice Marije Posrednice Svih Milosti. Unutrašnjost crkve izradilo je 27 umjetnika iz više zemalja, među kojima vrijedi spomenuti dvojicu Hrvata, Ivana Meštrovića i Slavka Kopača. Nakon završetka gradnje kurije fra Dominik se pozabavio proširenjem i adaptacijom Antonianuma.
Fra Dominik nije bio samo dobar graditelj, bio je čovjek širokog srca, otvorenog za čovjeka i njegove potrebe, što smo imali prilike pročitati u prethodnom članku o njegovu životu i radu u domovini. Usred vihora drugog svjetskog rata, fra Dominik je pomogao školskim sestrama trećeg reda sv. Franje da svoju upravu premjeste iz Maribora kojeg su okupirali njemački nacisti. Oni su sestrama otimali samostane, a sestre protjerivali. Fra Dominikovim zauzimanjem kod pape Pija XII. Vrhovna uprava Školskih sestara premještena je u Rim. Fra Dominik im je pronašao kuću u koju su se smjestile. Posebno se fra Dominik zauzeo za osnivanje provincije školskih sestara franjevki na području sjeverne Hrvatske, Slavonije i Bosne. Ti krajevi su pripadali provinciji sa sjedištem u Mariboru, pa je zbog ratnih neprilika bilo teško uspostaviti komunikaciju između Hrvatske i Slovenije. Najbolje rješenje je bilo osnivanje nove provincije, što se i ostvarilo 1942.
Rimskim ugovorom između Italije i Nezavisne Države Hrvatske Italija dobiva dobar dio hrvatskog primorja, koji nastanjuju uglavnom Hrvati. Oni nikako nisu mogli prihvatiti talijansku fašističku vlast, pa su često izbijale pobune. Pobunjenike, kojih je bilo mnogo, Talijani su prevozili u sabirne logore u Italiju. Red manje braće, uvidjevši jad i nevolju tih ljudi, pobrinuo se preko fra Dominika da im makar malo olakša dane zatočeništva. Nakon pada Italije u rujnu 1943., Hrvati zatočeni u Italiji mogli su se vratiti svojim kućama.
Nakon pada velikosrpske Kraljevine Jugoslavije i proglašenja NDH, počeli su hrvatsko - srpski sukobi. Pojedini su se Hrvati osvećivali Srbima za teror iz vremena Kraljevine Jugoslavije, dok su se Srbi, predvođeni četnicima, ponovno osvećivali Hrvatima. Nakon odluke vlade NDH, donesene pod pritiskom Trećeg Reicha, da iseli 175 000 Srba, a u njihove domove useli Slovence, počelo je prekrštavanje Srba. Oni su se, naime, utekli katoličkim svećenicima i tražili prijelaz na katoličanstvo, kako bi izbjegli progone. To je veoma uznemirilo fra Dominika, pa on piše mostarsko - duvanjskom biskupu fra Alojziju Mišiću da utječe na vođe naroda da prema svima postupaju kršćanski (D. Mandić, Pisma i odgovori 1941., 1. 60r.). Svom prijatelju Jurju Štetinoviću piše da poruči vlastima da ne posežu ni za osvetama, ni za progonima (Isto, 1. 63r.). Slično je pisao i provincijalu provincije sv. Ćirila i Metoda fra Miji Trohi, gdje traži da se založi kod vlasti NDH za progonjene Židove i pravoslavne (D. Mandić, Pisma 1941., 1. 326. – 327.). Napisao je i upute hrvatskim franjevačkim provincijalima u kojima upozorava da ni jedan brat ne smije biti član ustaškog pokreta i da se ne smije baviti političkim poslovima, niti smiju imati išta s progonima Židova i Srba, niti s oduzimanjem njihovih imanja, nego se trebaju svi zauzeti za njihovu zaštitu (v. B. Pandžić, Životopis fra Dominika Mandića, Chicago, 1994. str. 82. – 84.) Radi zaštite Židova i Srba posjetio je čak i papu Pija XII. Uvidjevši da sile Osovine gube rat, svome prijatelju Žarku Vlahi rekao je da bi Hrvatska trebala prijeći na stranu Saveznika. U tu svrhu napisao mu je naputke koje je Vlaho trebao predati vladi NDH, hrvatskim katoličkim intelektualcima, te onima koji bi, po njegovu mišljenju, trebali preuzeti vlast na čelu s dr. Vladkom Mačekom.
Radi izbjegavanja krvoprolića i postizanja mira fra Dominik je kontaktirao s jugoslavenskom izbjegličkom vladom u Londonu, ali i s Narodno - oslobodilačkim pokretom. Zato je u rujnu 1944. sastavio Osnovice za uređenje jugoslavenske konfederacije. U to vrijeme nije ni slutio što će se uskoro dogoditi. Ni pola godine nakon sastavljanja Osnovica, partizani provaljuju u hercegovačke samostane i ubijaju fratre. U bombardiranju su oštećene crkve i samostani, pisano blago spaljeno... U pisanoj ostavštini fra Dominika Mandića nalazimo: Veliki i nenadoknadivi gubitci i ljudskih žrtava i kulturnih vrednota i materijalnih dobara! Ali neka u svemu bude Bog blagoslovljen! Bog dao, Bog oduzeo; neka bude sveto Ime njegovo blagoslovljeno. Iako krvava srca, ipak sve primam rado i veselo iz svetih ruku Božjih (D. Mandić, Pisma i odgovori 1945., 1. 6-7.). Padom NDH, u svibnju 1945., na hrvatskom je prostoru nastao kaos. Mnoštvo naroda bježalo je pred komunistima prema Sloveniji, gdje su se mislili predati Englezima, kako bi ih ovi zaštitili. Englezi su ih razoružali i predali komunistima i tu počinje pakleni ples oslobodilačke vojske, koja je za sobom ostavila tisuće mrtvih, oko 25000 ljudi se razbježalo po okolnom šumama i našlo spas u izbjegličkim logorima u Italiji.
U svibnju 1945. u Italiju su došle prve izbjeglice iz Hrvatske koje su pobjegle pred partizanima. Smješteni su u dva logora: Fermo i Bagnoli. Budući da su u to vrijeme mnogi ugledni Hrvati boravili u Rimu, za pomoć svojim zemljacima osnovali su Bratovštinu sv. Jeronima. Na čelu nadzornog odbora bratovštine bio je fra Dominik. On se za mnoge Hrvate i osobno zauzimao, posebno za djecu i za bolesne. Pomagao je osnivanje vrtića, škole, gimnazije, Matice Hrvatske, te pokretanje novina Dnevne vijesti. Sudjelovao je i u kupnji logorske tiskare Velebit. Za nadarene djevojke iz logora kupio je kuću u mjestu Grottaferrata. Djevojke su tu stanovale, a išle na sveučilište u Rim. Zajedno s fra Brankom Marijićem pobrinuo se da sveučilištarci mogu prijeći u Španjolsku i tamo studirati uz pomoć Katoličke akcije.
Nakon rata 1945., hrvatska ratna siročad bila su u Ramsau, u Štajerskoj, pod zaštitom Crvenog križa. Fra Dominik ih je mislio prebaciti u Italiju, gdje je za njih dobio samostan Grottamare, gdje bi oni pohađali školu, a ako bi neki od njih osjetili redovnički ili svećenički poziv, odgoj za redovnika ili svećenika bio bi im omogućen. No, intervencijom jugoslavenske vlade to nije uspjelo. Nekoliko dječaka, koji su već bili u izbjegličkim logorima u Italiji, opredijelilo se za redovništvo i svećeništvo, oni su prebačeni u SAD, u Westmont, gdje su nastavili odgoj i školovanje.
Na kapitulu Reda u svibnju 1951. prestaje fra Dominikova služba definitora. Budući da se nije smio vratiti u komunističku Jugoslaviju, imenovan je upraviteljem franjevačke tiskare u Rimu. Uz to, imenovan je i vizitatorom Hrvatskog franjevačkog komisarijata u SAD-u, kamo je i otputovao 25. listopada 1951. Ubrzo, u veljači 1952., imenovan je i poglavarom svih hrvatskih franjevaca u SAD-u. (Nastavlja se)
(prema: B. PANDŽIĆ, Životopis fra Dominika Mandića, Chicago, 1994.)
