Način smrti uvelike odražava fra Borislavov život, njegovu osobnost, njegov karakter. Njegovi životopisci svjedoče kako je fra Borislav, rođen 7. siječnja 1910. u Drinovcima, u sebi nosio prirođenu dobrotu te kako je kasnije kroz odgoj u sjemeništu ta dobrota bila produbljena.
Sveti je Augustin, jedan od najvećih govornika i propovjednika u povijesti Crkve, rado govorio o mučenicima. Pozornim iščitavanjem njegovih propovijedi uočava se kako je malo prostora davao načinu na koji su prvi kršćani bili mučeni ili ubijani. Više od samih povijesnih činjenica zanimala ga je duhovna poruka, odnosno koju poruku njegovi slušatelji mogu preuzeti u svoj život.
Iako nakana ovog serijala nije toliko u donošenju povijesnih činjenica o načinu smrti pojedinih fratara koliko u isticanju svjedočanstva njihova života, ipak nije loše kazati makar par misli o načinu pogubljenja fra Borislava Pandžića jer nam to ujedno otkriva nešto i o njegovu životu i što bismo mogli naučiti od njega. Naime, za razliku od jedanaestorice druge braće, koji su 7. veljače na Širokom Brijegu bili strijeljani u zatiljak i kasnije poliveni benzinom i zapaljeni, fra Borislava su komunisti najvjerojatnije ili nožem ili metkom pogodili u srce te su zatim njegovo mrtvo tijelo gurnuli niz stepenice u ratno sklonište.
Način smrti uvelike odražava fra Borislavov život, njegovu osobnost, njegov karakter. Njegovi životopisci svjedoče kako je fra Borislav, rođen 7. siječnja 1910. u Drinovcima, u sebi nosio prirođenu dobrotu te kako je kasnije kroz odgoj u sjemeništu ta dobrota bila produbljena. Dobrotom je svoga srca bivao uzorom ostalim sjemeništarcima i studentima, te je i na njih prenosio dio svoje osobnosti, svoga srca, koje će na koncu života, kako je već istaknuto, biti udareno.
Fra Borislavov će redovnički i svećenički život na poseban način biti obilježen boravkom na Širokom Brijegu, gdje će provesti zadnjih 8 godina svoga života. Iako je na Brijegu obnašao i službu tajnika gimnazije i nastavnika vjeronauka, ono po čemu će biti najvećma upamćen je njegova služba kao odgojitelja u sjemeništu.
Biti odgojitelj mladima, živjeti 24 sata s njima, nije nimalo lagano. Riječ je o službi od koje se više bježi nego što ju se priželjkuje. U toj službi, kao uostalom u svemu, važnije je svjedočanstvo života nego li riječi jer mladi sve upijaju: od gesti, pogleda, do odnosa s drugima itd. Na tom su tragu misli pape Pavla VI. kako „suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje, a učitelje samo ukoliko su svjedoci.“
Fra Borislavova prirođena dobrota, koju je već u ranim studentskim danima uspijevao prenijeti na druge, kao da ga je na neki način pripremala za službu odgojitelja. U kolikoj je mjeri uspijevao prenijeti svojim pitomcima dio svoga srca, ono što je sam posjedovao, najbolje govore svjedočanstva njegovih sjemeništaraca, koje donosi Jozo Tomašević-Koška. Ovo su samo od nekih: „Njemu mogu zahvaliti što sam odgojen za svećenika“; „Bio je čovjek dobra duha i prirode, kao i dobar svećenik“; „Zacijelo je radio na svojoj duhovnoj izgradnji, i želio da i mi budemo takvi“; „Kod kuće su meni govorili da moram biti kao on.“
U svojoj odgojiteljskoj službi fra Borislav je prije svega nastojao biti svjedok, primjer, a zatim i učitelj jer je bio svjedok. U kojoj je mjeri sam bio svjestan zahtjevnosti te službe, svjedoči sam u jednom svom kratkom osvrtu u kojem piše kako svjedočanstvo života dolazi prije svake teorije. „Dobar primjer više koristi, bolje odgaja mladež nego sva teoretska razlaganja. Valjan primjer svećenika, posebno odgojitelja, koji sabrano i skrušeno govori sv. misu, odgaja mladež i goji u njoj ljubav prema tako uzvišenom sakramentu.“
Fra Borislav u spomenutom članku govori o važnosti euharistije, pričesti u životu sjemeništaraca. Pozornim iščitavanjem članka lako se uočava kako je fra Borislav u svom radu sa sjemeništarcima bio na tragu ondašnjih novijih teoloških strujanja, koja su isticala važnost česte pričesti. Pored toga što ih je poticao na redovitu pričest, još važnije, on ih je nastojao podučiti o njezinoj važnosti, podučiti o smislu, a ne zastati tek nad nekom normom i crkvenim propisom. Pokraj toga, iz njegova članka možemo zapaziti kako je djeci u odgoju davao slobodu i nije ih prisiljavao na nešto.
Svjedok mladima za vrijeme života, svjedok u trenutku smrti. Svjedočenje životom na koncu kao da na neki način daje pečat svjedočanstvu njegova života. Smrt udarcem u srce kao da pokazuje gdje je bilo središte fra Borislavova života, gdje je bila os oko koje se sve okretalo.
Gospodine Bože, izvore sve dobrote. Neka i naša srca budu zahvaćena tvojom dobrotom i ljubavlju kako bismo svojim životom i svojim riječima druge nastojali privesti tebi, od kojega dolazi svako dobro. Po Kristu Gospodinu našem.
Literatura
Fra Borislav PANDŽIĆ, Euharistija u sjemeništu, u: Hercegovina franciscana, V, 1941., 27-31.
Fra Častimir MAJIĆ, U nebo zagledani, Široki Brijeg – Zagreb, 2012., 159-161.
Jozo TOMAŠEVIĆ – KOŠKA, Istina o ubijenoj gimnaziji, Humac – Zagreb, 2010., 132-136.
