Je li ova „starudija“ i danas aktualna i ima li smisla čitati nešto što je bilo in u vrijeme naših prabaka i pradjedova, procijenite sami.
U posljednjih se nekoliko godina može primijetiti porast mladih koji svoju vjeru uzimaju vrlo ozbiljno. Nisam siguran je li provedeno ikakvo istraživanje po tom pitanju, ali nemoguće je nijekati da se nešto takvo događa. I svećenici nerijetko komentiraju kako se mladi danas, za razliku od starije populacije vjernika, „pobožnije“ ispovijedaju, postavljaju kompleksna pitanja u vezi vjere, rade na sebi i teže ozbiljnoj duhovnosti.
Posljedica tih težnji je i pojava novih organizacija poput Exitus-a 90, čiji su ciklusi po mojim saznanjima uvijek popunjeni, a broj momaka koji se odlučuju na taj pothvat svake godine sve više raste. Pomak se vidi i kod mladih djevojaka koje ponovno otkrivaju tradicionalnu ženstvenost i istovremeno se odvraćaju od independent woman narativa. Niču nove laičke zajednice poput Nanovo Rođenih ili Božje Pobjede, gdje ljudi svjedoče o radikalnoj promjeni na bolje te novom životu u Isusu Kristu.
Siguran sam da svatko može u nekom smislu potvrditi da ljudi današnjice žeđaju za Bogom i njegovom istinom više nego ikada i da se ta žeđ ne može ugasiti suvremenim užitcima niti materijalnim stvarima. Moderni čovjek je postao hipersenzibilan za autentičnost pa mu se više ne može prodavati „rafinirano“ evanđelje koje je isprano od svega nadnaravnoga i izvorne snage koja je u njemu sadržana. Ukratko, ljudi žele istinu! Ako im ju nudimo - ostaju, ako ne – odlaze. Stvari su vrlo jednostavne. A davanje istine se sastoji u prenošenju cjelovitog Kristova nauka i, koliko god to bilo teško, življenja istog. Sve izvan toga je politički korektna vjera koja nema za cilj spašavanje duša već beskonačan kompromis sa svijetom koji na posljetku odbija i sablažnjava ljude dobre volje.
Tom svemu doprinosi i problem generalno loše katehizacije vjernika posljednjih desetljeća, zbog čega su nove generacije ulaštene tabule rase po pitanju najosnovnijih stvari u vjeri. Rijetki se danas mogu pohvaliti vrlinama, duhovnošću i neokrnjenim moralnim kodeksom koji im je predan od strane roditelja, djedova i baka.
Unatoč zakinutosti za drevnu mudrost i kvalitetnu duhovnu baštinu, Bog u svojoj providnosti nikomu ne daje nepoštenu startnu poziciju ljubavi, ma koliko god ona nama nepošteno izgledala. U svaku osobu je usadio spomenutu žeđ za smislom, gdje iskreni tražitelj, naravnim putem preko svega što je dobro, lijepo i istinito može pronaći Boga, iako prethodno nema to iskustvo.
Zato današnji čovjek, kada konačno otkrije Boga i iskusi živu vjeru, shvaća da autentična vjera jednostavno mora koštati, da je evanđeoski zahtjevna i da je, konačno, nepromjenjiva. Za mnoge veterane komfornog kršćanstva sve ovo zvuči teško, nedostižno, a možda i nepotrebno. Ali mladi koji traže istinu sa svime time nemaju nikakvih problema. Bez poteškoća će se opredijeliti za radikalnu svetost i, po Kristovom naputku, biti „luđaci“ u očima svijeta.
Iako se neki tomu čude, istovremeno kao da zaboravljaju kako je kultura u kojoj živimo odavno pogazila Isusovo raspelo, a svoju dekadenciju tretira anaboličkim steroidima. Svijet više ne sluša Boga, Crkvu ni njezine predstavnike. Kod mnogih je petominutni performans klauna koji ukazuje da selo gori neslavno završio. Svjetla su se ugasila, zastor je navučen, a publika nije zapljeskala. Izgubila je strpljenje za loš humor, a pogotovo za neuvjerljive „proroke propasti“ koji u zadnje vrijeme samo kontaminiraju narodnu pozornicu. Takvom Klaunu se, izgleda, ne piše dobro. Dobiva prijetnje otkazom, a možda posljednji nastup, za koji će se tražiti mjesto više, sigurno neće biti u raskošnoj rokoko dvorani, već u blatnjavoj ulici gdje će publika u kabanicama i s mokrim kokicama ipak zadovoljno gledati klauna kako ruje po kontejneru i gladan skuplja boce.
Iskreni vjernik koji se trudi biti autentičan svakodnevno će osjećati jaram i odgovornost kršćanstva na svojim ramenima. Da se razumijemo, Isus nigdje u evanđelju nije obećao lunapark na ovome svijetu, ali nekada se stvarno zapitam moraju li ta dva decilitra izlivene vode prilikom krštenja imati težinu i pritisak Viktorijinih slapova baš svaki dan? Teško je danas pripadati Isusu, teško je biti svjedok istine i soliti ovaj bljutavi svijet, a pritom ne riskirati vlastitu bljutavost.
Unatoč teškim vremenima kroz koja prolazi suvremeno kršćanstvo, ipak možemo reći da postoji nada. Nada u buđenje uspavanog diva. Nije se jednom dogodilo da maleni opušak cigarete zapali, kako se u narodu veli, i kravu i štalu. Isto tako, jedan suvremeni svetac može zapaliti mnoge mlake duše i probuditi uspavanu vjeru.
Ivan Merz istovremeno, iako mrtav već skoro sto godina, kao da nikada nije bio življi i glasniji negoli je danas. Njegov životni primjer stavljam kao uzor i uspoređujem ga s opuškom koji danas može zapaliti sve što mu se nađe na putu. Blaženi Ivan Merz nas može poučiti kako živjeti evanđelje punim plućima, čak i u ovom svijetu izvrnutih vrijednosti. Svi ćemo se složiti da je Ivan bio i ostao uzor mladima i da je njegov život ideal kršćanskog života, ali malo tko će se zapitati čime se sve to Merz nadahnjivao i što je sve utjecalo da on postane baš ovakav kakvim ga danas gledamo.
Nedavno sam na poklon od p. Božidara Nagyja SJ dobio novo izdanje Zlatne knjige. Za one koji ne znaju, Zlatna knjiga bila je vjersko-duhovno-moralni priručnik članova Orlovske organizacije i našega voljenog blaženika. Iako je knjiga svoje prvo izdanje ugledala davne 1924.g., ove godine ponovno je izdana o svojoj stotoj godišnjici. Knjiga svojevremeno nije bila namijenjena samo za Orlove (članove hrvatske katoličke organizacije), nego i čitavoj hrvatskoj katoličkoj mladeži. Zlatna knjiga je jednostavan i sažet priručnik koji sadrži načela i savjete za krepostan život mladića. I baš je ova knjiga bila jedan od čimbenika koji su oblikovali duhovnost i zavidnu razinu svetosti našeg Ivana Merza.
Je li ova „starudija“ i danas aktualna i ima li smisla čitati nešto što je bilo in u vrijeme naših prabaka i pradjedova, procijenite sami. Neki će reći da nije. Oni smatraju da takve knjige nisu bez razloga zaboravljene u nekoj vlažnoj knjižnici i da su jedino razne boleštine i gljivice konkretan sadržaj koji možeš dobiti od takvih knjiga. I da stvar bude teatralnija, Alexander Fleming tek je četiri godine kasnije (1928.) slučajno otkrio penicilin.
Iako su jezik i stil pisanja pomalo arhaični, bilo bi nepošteno tvrditi da je knjiga bezvrijedna. Unutra su sadržani principi koji govore kako živjeti beskompromisnu, a istovremeno realnu svetost za sve koji to žele.
Katolička akcija je nešto o čemu se danas jako malo zna, što i nije baš pohvalno za hrvatski narod, pogotovo kada se u obzir uzmu svi plodovi koji su proizišli iz te akcije.
Don Živka Kustića su 1. prosinca 2023. na međunarodnom znanstvenom simpoziju o Hrvatskom orlovstvu i Katoličkoj akciji svečano citirali: „Da nije bilo Katoličkog pokreta niti bi se naša domaća Crkva poslije rata tako mogla oprijeti komunizmu, niti bi se bila mogla provesti koncilska obnova. Pođemo li proučavati koja je bila temeljna snaga hrvatskog katolištva u stepinčevsko doba u poslijeratnim strašnim godinama, mislim da bi se moglo dokazati da su snaga Crkve u tim godinama ponajviše bile obitelji koje su bile odgajane u Katoličkom pokretu. Preživjeli članovi katoličkih organizacija i njihovi dobro odgojeni potomci, pomagali su svećenike, hranili ih, štitili, hrabrili, također su iz tih redova najviše dolazila nova duhovna zvanja. Tako je naš Katolički pokret premda toliko prorijeđen ratom i poslijeratnim terorom, postao polazište i izvorište nove crkvene snage nakon rata“ (https://ika.hkm.hr/novosti/odrzan-medunarodni-znanstveni-simpozij-hrvatsko-orlovstvo-i-katolicka-akcija/)
Čitajući novo izdanje ovog stogodišnjeg štiva, knjiga je na mene ostavila neočekivano pozitivan dojam. Pisana je praktičnim stilom u formi pitanje – odgovor, zbog čega se sadržaj brzo pamti te nema nepotrebnih informacija koje znaju gušiti dobro čitanje. Knjiga sadrži nekoliko kratkih poglavlja u kojima se opisuju stožeri života mladog orla. Neću opisivati sve jer je knjiga vrlo kratka, već samo iznijeti neke zanimljive teme koje se u knjizi mogu pronaći.
Sport - sportaši će biti posebno zadovoljni ovim priručnikom, jer se o tjelovježbi i fizičkoj aktivnosti govori kao o neizostavnim elementima katoličkog mladića. Svi koji idu u teretanu ili treniraju neku vrstu borilačkog sporta tako mogu saznati da je to spojivo s duhovnim životom, a ne suprotstavljeno kako to neki danas smatraju.
Maniri - čitač u knjizi može vidjeti danas gotovo zaboravljeno kavalirsko ponašanje i ophođenje prema ženama, a i svima ostalima. Ovo mi je bilo posebno drago za vidjeti, jer se na vrlo jednostavan način može naučiti kako i zašto biti gospodin u 21. stoljeću.
Askeza - mladi koji danas žele hard core duhovnost, ovdje će naći sve što im treba. Vježbanje u postu, odricanje i ukroćivanje strasti u ovoj se knjizi ne sputavaju niti relativiziraju, već, dakako, potiču i pohvaljuju kako bi pojedinac bio slobodan i potpuno predan Bogu.
Domoljublje - orao je onaj koji voli svoju domovinu i koji se žrtvuje za nju. Knjiga pokazuje kako spojiti Boga, Katoličku crkvu i ljubav prema domovini, a da to nema nikakve veze s nacionalizmom u ideološkom smislu.
Viteštvo - može se naći puno korisnih savjeta kako živjeti hrabar, odvažan i istinoljubiv život koji odiše muževnošću i disciplinom. Tih stvari nikad nije dovoljno, ali današnjim muškarcima ih neupitno nedostaje. Zanimljivo je gledati i uspoređivati odgoj i mentalni sklop stare škole po kojoj su odgajani naši pradjedovi, a na koju se svi možemo ugledati.
Kreposti - na prvu čvrst način pisanja daje dojam da u ruci držiš nekakvo vojno štivo u kojem nema mjesta za fini govor o krepostima, ali zaista nije tako. Cijeli pokret orlovstva i Katoličke akcije stoji na stupovima nekoliko ključnih kreposti: 1. bogoljubnost; 2. prijateljstvo; 3. nesebičnost; 4. požrtvovnost; 5. poniznost; 6. ljubav prema istini, 7; Iskrenost, 8; ljubav prema pravici; 9. kršćanska ljubav; 10. milosrđe.
Knjiga sadrži još mnoštvo korisnih tema koje su naši stari koristili kao model za svoj život, a na koje mi danas gledamo s nostalgičnim divljenjem.
Ako netko još uvijek nije uvjeren u kvalitetu ove knjige, možda bi ga mogao uvjeriti i naš drugi blaženik - kardinal Alojzije Stepinac.
Kardinal Stepinac je cijenio Zlatnu knjigu jer je i sam bio član Orlovske organizacije, a to možemo vidjeti iz jednoga njegova pisma upućena djevojci Mariji Horvat (ožujak 1924.). Odgovarajući na jednu njezinu primjedbu, mladi Stepinac ovako piše: „Misliš li da sam ja samo onako nabacio neke misli iz orlovske Zlatne knjige? To je uistinu suho zlato, ta knjiga." Napose, kad piše o ponašanju prema djevojkama. "Djevojačku čast čuvati i braniti kao zjenicu oka nalaže naša Zlatna knjiga!" (Dian Baton, Mladi Stepinac – Pisma zaručnici, 2. Izdanje, Zagreb, Veritas, 2010, str 111.)
Ako je za Stepinca ova knjiga bila „suho zlato“, kako on sam tvrdi, onda je i mi danas možemo smatrati korisnom. Svi su pozvani na svetost, a savjeti koji se mogu izvući iz ove knjižice nam u tome mogu samo pomoći. Euharistija, apostolat i žrtva – to je bila lozinka tadašnjeg orla, ali to se očekuje i od svakog mladog katolika danas, jer se apsolutno ništa se nije promijenilo!
Svijet danas treba svjedoke, a ne neuvjerljive učitelje, kako je to davno istaknuo Pavao VI. Istinski svjedok nikada neće biti smatran klaunom bez dostojanstva. Možda će biti prezren od svojih neprijatelja, ali nikada neće ostati bez respekta jer je dosljedan onomu što govori.
Vremena današnjice jesu teška, ali Bog nam šalje i nove ljude koji će se spremno uhvatiti u koštac sa svime što dolazi.
Ja iskreno vjerujem onoj priči u kojoj loša vremena stvaraju jake ljude, odnosno jake kršćane. I da bismo uskoro mogli gledati nove svece i svetice koji će doći možda baš iz naših sredina. Zato je jako važno ne trnuti duha u mladima dušama, već nastojati da se taj žar rasplamsa.
