Svijet i mi

Nije čudno da nas zbune izjave nekih predstavnika vlasti kako se Crkva nema što miješati u politiku. Usput budi rečeno da je politika nastojanje oko općeg dobra. No, možda neki ne znaju što/tko je Crkva?! I tada se nađemo razapeti između Učiteljevih riječi i sugestija društva. Koga poslušati?


Ovih dana u dnevnim misnim čitanjima nudila nam se Isusova riječ koju je zapisao evanđelist Matej: 'Vi ste sol zemlje. Ali, ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?'(Mt 5,13). Ove snažne riječi evociraju pitanje, tj. više njih. Uzmimo da su one (i stvarno jesu!) izgovorene čitavom Tijelu, Crkvi – istina, u onom trenutku samo užem krugu Isusovih učenika. Učitelj je i ovaj put bio dosjetljiv u izričaju – posegnuo je za slikom iz svagdašnjeg života – i time htio izreći otajstvo života svojih učenika (čitaj kršćana). I, hvala mu na takvom načinu govora. Ali Učitelju, jao! Je li sol obljutavila?!

Nekoć je pisac Poslanice Diognetu pisao: 'Što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu.' Može li se i danas tako reći? Zasigurno ima nemali broj onih koji svoj kristovski identitet, evanđeosku dimenziju svoga života, nastoje njegovati i tako svojom prisutnošću u današnjem svijetu biti 'produženi' Krist, upravo sol u moru relativizma. No, ne trebamo poći daleko i odmah se zbunimo. Statistički podatak po kojem je u Hrvatskoj 87,8% katolika – tome dodajemo i nemali broj 'kršćana na drugi način' – a uzevši u obzir društvo u kojem se (ne ću reći ne htijući) nalazimo, pokazatelj je ne baš zavidne situacije. Štoviše, možda bi se moglo nekad reći da je stanje upravo alarmantno. I s pravom bi nas drugi mogli prozvati i provocirajući upitati: 'Kršćani, gdje ste? Zašto se zovete Kristovim imenom i njega imenujete svojim Učiteljem, a njegovu riječ gazite?' Zaista, mnoštvo je u svijetu kršćana, a zemlja – je li obljutavila, je li postala neslana, treba li je osoliti? Zapravo, pitanje bi trebalo postaviti drukčije: je li sol obljutavila? I, ako je, tko će je osoliti? Gdje je vjernik? Negdje smo zapeli: ili pastiri u poučavanju i predvođenju ili stado malo u samorazumijevanju i shvaćanju svog kristovskog (evanđeoskog) identiteta? Odgovor ne znam, možda naslućujem, ali držim za sebe. Tek da se ne bismo zavaravali. Ipak, sluti se silina Isusovih riječi i njihova uznemirujuća poruka. One su kao stalni provocirajući element unutar kršćanske poruke.

U obredima pristupanja u kršćanstvo rane Crkve katekumenima (onima koji su željeli postati kršćanima te se za to i do tri godine pripremali!) se davala sol. Danas toga u obredima krštenja nema – iako je ostavljena ta mogućnost kada se radi o pristupanju odrasllih u kršćanstvo – a ono što se nekoć činilo različito se tumači. Možda se u prvim stoljećima htjelo naglasiti upravo gore spomenutu Učiteljevu poruku: ulaskom u zajednicu krštenika (kršćana) pozvan si ovom svijetu svojim življenjem biti sol koja će mu davati plemenit okus i paziti da se ne iskvari. I stvarno, kršćani su po svojoj naravi pozvani to biti: tome je Učitelj svoje vjerne poučio, a Crkva do danas ne prestaje na to podsjećati. No, zanimljivo je da nije rečeno: 'Budite sol zemlje!', nego: 'Vi ste sol zemlje.' Dakle, ne istom neka utopistička ideja koju bi kršćani mogli dohvatiti nego činjenica. Kao da ovime spomenute riječi dobivaju još više na težini?!

Uza sve rečeno, nije čudno da nas zbune izjave nekih predstavnika vlasti kako se Crkva nema što miješati u politiku. Usput budi rečeno da je politika nastojanje oko općeg dobra. No, možda neki ne znaju što/tko je Crkva?! I tada se nađemo razapeti između Učiteljevih riječi i sugestija društva. Koga poslušati? Odgovor nije teško iznaći.

Suvremeno društvo nudi mnoštvo načina na koje kršćani mogu ostvariti svoje biti sol. Činjenica, posve logična, jest da kršćani jesu prisutni u raznim slojevima društva. Ovdje namjerno ne želimo mimoići spominjanje političkog angažmana vjernika. I tu dolazimo u susret pitanju: 'Što Crkva ima raditi u politici?' Pitanje koje se potiho potkrada ispred gornjeg ponovno je: 'A što je to Crkva?' Ne bih htio prizivati neka davna manje sretna vremena, ali ću ipak izreći suvisao odgovor: Crkva – to smo mi. Gdje je onda logika: ako je u hrvatskom društvu cca 90 posto katolika, da za njih nema mjesta u nastojanju oko općeg dobra?!

Kad se kockice slože to bi moglo izgledati ovako: kršćani jesu socijalno angažirani + društvo je bljutavo = kršćani nisu autentični. I gdje smo sada u odnosu na Isusovu riječi iz Mt 5,13? Uvijek na početku, valjda. One ostaju poziv na koji odgovarajući životom možemo pročitati svoj identitet tj. preispitati ga. Na tome stoji ili pada naše kršćanstvo. Ako gornjim riječima dodamo duh Blaženstava koji je Isus na jednoj gori proglasio (usp. Mt 5,1-12) i time predstavio jednu novu ljestvicu vrednota, dobivamo novu sliku svijeta. Zato ipak ostaje pitanje: 'Kršćani, gdje ste/smo?' Davno su Latini rekli: 'Nomen est omen.' Ako nam je ime kršćani, onda počnimo preobražavati lice ovog svijeta, soliti zemlju. A prije toga valja nam se dati osoliti od Krista. Otkud početi? Rasti i cvjetaj ondje gdje si posijan. Cijeli svijet je tvoj!

fra Josip V.