Gubitak nade u uskrsnuće, zamijenili smo jeftinim utjehama tehnologije, i želeći se riješiti smrtnosti i tjelesnosti, stvaramo tehnologiju koja kroz virtualne sfere čini nas bestjelesnim i tako putujem svijetom poput SMS poruka, brže i bolje.
Svi žele biti građani. Svi želimo biti profinjeni, imati manire, nositi krute cilindre i neodoljivo podsjećati na Humphreya Bogarta, iliti na Audrey Hepburn, ovisi o spolu – no danas i spol je upitan, a samim time i izbor šešira. Sela su napuštena ili očajnički mole da ih posjeti industrijalizacija a samim time i kapitalizam koji vrstama neodoljivo podsjeća na hiogi iliti japansku lepezu zbog širokog broja vrsta - anarhokapitalizam, korporativni kapitalizam, smežurani kapitalizam, financijski kapitalizam, laissez faire, tehnokapitalizam, neokapitalizam, kasni kapitalizam, postkapitalizam, državni kapitalizam i državni monopolistički kapitalizam i tako u nedogled - sličan Ovidijevim Metarmofozama jer ima mogućnost preobrazbe, Feniksu jer ustaje iz pepela, raku jer ima mogućnost mutacije, Frankensteinu jer je čudovište, eliksiru jer je vječno mlad i besmrtan (Žižek, Fukuyama, Coelho), Narcisu jer je uvijek neodoljivo lijep, Nimfi Eho jer izgovorena uvijek se iznova vraća i odjekuje, Odiseju jer je uvijek mudar i neustrašiv, Mozartu jer što je mlađi to je genijalni i privlačni, i tako u nedogled.
No nitko više ne želi biti seljak, i nitko više ne želi potjecati sa sela. Dvije su mogućnosti ili da grad utopi selo svojim širenjem, ili pak da selo sustigne grad svojim razvojem. Ipak živimo u globalnom svijetu i želimo globalni grad, jer mi smo globalni građani. Selo. Što s njim? Ono će biti inspiracija tek pjesnicima koje je već davno Platon istjerao iz grada ili pak neće. Zašto neće? Naime Jesenjin pjeva – ja sam posljednji pjesnik sela – a on je davno umro u hotelu Angleter u Petrogradu najljepšem gradu Rusije, valjda i doliči, jer Pasternak je kazao – najljepše i najbolje što je Rusija ponudila svijetu bio je i ostat će – Jesenjin. Pa kome onda pripada selo i tko želi još biti seljak. Možda filozofi i književnici! Jer na selu je moguća dokolica, mir, šutnja, a znamo da u šutnji nastaju velika djela sjetimo se samo Proustove rečenice – moje vrijeme čine djeca tišine i djela samoće. Ili pak Heideggera koji je na predavanja dolazio u bavarskoj narodnoj nošnji, a selo, brežuljke, putove, rijeke, oblake utkao u svoja djela koja su nenadmašna poput svima poznatog - Bitak i vrijeme (uvijek je imao imitatore - sjetimo se samo djela Bitak i ništa od Sartrea koje je prodavano u milijunskim primjerima ne toliko zbog neponovljive genijalnosti, već zbog toga što je knjiga bila teška točno 1 kg i kao takva poslužila mnogim prodavačima kao mjera diljem Francuske, i Sloterdijkova djela Srdžba i vrijeme koji su mnogi s razlogom demantirali ( kod nas - T. Pervan) jer djelu donekle fali isto ono što je u šali kazao Alfred Ayer za svoje djelo Language, Truth & Logic - iako se djelo bavi logikom, činjenica je da u njemu nema nikakve logike). No moramo kazati da nema više ni Prousta koji je otišao u potragu za izgubljenim vremenom, ni bavarske seljačine Heideggera kako su ga mnogi nazivali – koji se nisu s njim slagali – ili točnije koji su se s njim krvili (od Jaspersa otmjeno prezren zbog nacionalsocijalizma, a kod nas od Kangrge i Despota jer nije uopće ozbiljan filozof).
I tako postavlja se pitanje ima li itko želju biti rođen, živjeti i u konačnici umrijet van grada. Ima. Da, ima netko tko želi napustiti grad, zapravo ima netko tko je to već davno učinio. Ima netko tko ne želi živjeti u gradu, jer grad je postao suviše strano mjesto u posmodernoj kulturi. Čovjek postmoderne kulture živi sa nečim što se naziva kultura „nesretne svijesti“. Tehnika i znanost nisu odgovorili na temeljna pitanja čovjeka. Tu se očituje i njegovo ontologijsko razočarenje. Još se više zapleo u potrazi za svojim podrijetlom što mu je donijelo „nelagodu podrijetla“ – živim u gradu visoke kulture, a možda sam potekao od majmuna. Naša postmodernistička osobnost trpi od „tjeskobe identiteta“. Iako svi osjećamo , nešto je duboko pogrješno u načinu na koji danas živimo, ne želimo napustiti grad, jer u njemu je trend, moda, stil, žanr, kult, sjaj pa makar bio od neonskih reklama koje zamjenjuju fasade i onako oronulih kuća (kamene fasade više ne postoje, a sjetimo se da je u kamenu zapisana povijest naše civilizacije, na kamenu su nastajala prva pisma nekog naroda, kamen krije starost nekog doba, stanje nekog vremena). Shvaćamo kako u nama živi poremećaj osobnosti lišene središta. Kao što primjećuje D. Groothius:„ Popularna kultura trune u smradu gluposti i izopačenosti, mnogi vape za smislom koji traje i oplemenjuje. Ljudi žeđaju za novom duhovnošću koja će ih izbaviti“.
Poteškoća nâs modernih ljudi krije se u činjenici da nam je svijet postao spektaklom, show businessom, u kojem se odčitava naša nostalgija za trajanjem. Gubitak nade u uskrsnuće, zamijenili smo jeftinim utjehama tehnologije, i želeći se riješiti smrtnosti i tjelesnosti, stvaramo tehnologiju koja kroz virtualne sfere čini nas bestjelesnim i tako putujem svijetom poput SMS poruka, brže i bolje. Ako uopće trebamo biti spašeni, onda trebamo biti spašeni od tijela, ne u njemu.
Ipak u takvom svijetu kršćanstvo može ponuditi samo jedno – osobu Isusa Krista, koja se utjelovila i postala tijelom. A što nam Krist Može ponuditi! Puno toga! Možda novo rođenje, ali izvan grada, smrt koja vodi u život ali izvan grada. Krist i kršćanstvo su upravo to – neprestano rađanje i umiranje izvan grada. Božić je van grada, uskrsnuće je van grada, špilja rođenja je van grada, golgota je van grada. Moramo poći van grada. Jer mnogi siromašni i prezreni, bolesni i napušteni, ostavljeni i gubavi lutaju van grada. Oni su naša ulaznica za nebo. Bez njih ne možemo stići u kraljevstvo Božje. Paradoksalno – oni su kraljevstvo Božje – odnosno Krist u njima – za nas. Stoga neka ovaj Božić koji uvijek iznova dolazi – samo mi prolazimo – bude novi put prema čovjeku koji nas čeka van grada………čovjek je put Crkve.
