Kad nešto moram čekati, to u meni redovito uzrokuje dosadu. A dosada rađa kreativnošću. Kad čovjek nema što raditi, koješta mu pada na pamet. Grubo bi bilo reći da mu svakakve gluposti padaju na pamet, ali ima i toga.
Ali dosada je, općenito uzevši, plodno tlo za rađanje novih ideja. Opet, te ideje su usmjerene prema dokidanju stanja dosade, dakle, te su ideje suprotnost dosadi. Dosada, s druge strane, može uroditi nervozom, letargijom, napetošću, razdražljivošću. Prebacimo se trenutak u jednu izmišljenu situaciju koju smo, vjerujem, gotovo svi doživjeli s manjim kozmetičkim promjenama. Važna je poanta.
_________________ piše: fra Željko
Ostao sam bez prijevoza. Zovem prijatelja, tatu, mamu, rodicu, tetku i pitam može li doći po mene. Dobivam potvrdan odgovor. I čekam. Slijedi 10-15 minuta, pola sata, sat vremena čekanja na dogovorenom mjestu. Dosada se brzo javlja. Ideje za ukidanje dosade samo iskaču. Gledat ću druge aute, pokušati zapamtiti tablice, šetat ću gore-dolje, smišljat ću viceve, molit ću se Bogu, brojati zvijezde, šutati kamenčiće, pucketati prstima, dopisivati se s nekim, grickati nokte... Vjerujem, svatko sam za sebe može nastaviti ovaj niz do u nedogled. Čekanje budi u nama nemir i napetost. Iako znam koga ili što čekam, svejednako ne mogu eliminirati nemir koji se javlj
a u meni. Stalno ili svako malo upravljam pogled u pravcu iz kojeg očekujem pojavak očekivanog i svako malo bacam pogled na sat. Ako se ne pojavi u određeno vrijeme, tj. predviđeno vrijeme, brinem se, napetost sve više raste, zabrinutost, briga da se što nije dogodilo i sto puta preokrenuto pitanje: Zašto ne dolazi? Sjetimo se samo kakva se napetost i zabrinutost javlja kad očekujemo nekoga izdaleka. Kad ne stigne na vrijeme, a zaboravi javiti da će kasniti. Bezbroj crnih misli se tada roji u našim glavama. Ovo čekanje me ubija, čut ćemo često. To vrijeme koje provedemo čekajući nekoga ili stojeći u redu pred šalterom neće biti obilježeno kao vrijeme provedeno u stajanju, sjedenju, u znoju i umoru, na vrućini ili u hladnoći, nego kao "izgubljeno vrijeme", vrijeme potrošeno, izgubljeno, potraćeno ni u šta. Neosmišljeno vrijeme. Vrijeme koje je provedeno u dosađivanju i neosmišljenom očekivanju trenutka kada će ipak sve to biti u hipu zaboravljeno, a samo će taj trenutak biti važan i sva će pažnje biti usmjerena na nj, makar nakratko. Ovisi s kolikom čežnjom iščekujemo taj trenutak i koliko nam je, ustvari, taj trenutak važan.
Postavlja se pitanje o načinu iščekivanja, o tome kako osmisliti iščekivanje, tj. hoću li se prepustiti dosadi, kreativnoj dosadi ili ću se potruditi i osmisliti to iščekivanje. Kršćanstvo je bitno obilježeno iščekivanjem. Iščekujemo novo nebo i novu zemlju, iščekujemo blaženu nadu, drugi dolazak Gospodinov. Liturgijska godina se također kreće u ritmu iščekivanje – slavlje, vrijeme čekanja – vrijeme slavljenja. I što kad dođe vrijeme slavljenja? Hoćemo li tada reći da se isplatilo čekati ili ćemo razočarani prebirati u sebi kao ona dva učenika na putu u Emaus; a mi se nadasmo... Osmišljena priprema vrijedi ako se zna za što se pripremamo. Uzalud nam sav trud ako se za nogometnu utakmicu pripremamo čitajući časopise koji donose životne priče slavnih nogometaša ili igrajući virtualni nogomet na igraćim konzolama. Kad dođe vrijeme odigravanja utakmice, pokazat će se da smo je dočekali nespremni, brzo ćemo izgubiti volju i snagu za igru, nastupit će razočaranje i sobom i samom utakmicom. Očito je da su ovakve pripreme bile prvorazredan promašaj.
Sam sebe uhvatim ponekad u takvom "pripremanju". Uvjeren sam da radim dobro, da se pripremam dobro, da sam na pravom putu. Ponekad primijetim sam što i gdje sam zabrljao, ponekad to primijete drugi mjesto mene, ponekad udarim u zid pa se razočaram. I žao mi uludo potrošenog vremena. Držim veoma važnim preispitivanje "priprema“ma kako bili uvjereni da smo da pravom putu. A kvalitetno odrađene pripreme će rezultirati uspjehom i zadovoljstvom. Barem ću biti na miru sam sa sobom, ako ništa drugo. Znat ću da sam dao sve od sebe, da sam učinio sve što sam mogao sve ako uspjeh i zadovoljstvo na kraju ipak izostanu.
Kako sam se pripremio za ovaj Božić?
_________________ piše: fra Željko
Ostao sam bez prijevoza. Zovem prijatelja, tatu, mamu, rodicu, tetku i pitam može li doći po mene. Dobivam potvrdan odgovor. I čekam. Slijedi 10-15 minuta, pola sata, sat vremena čekanja na dogovorenom mjestu. Dosada se brzo javlja. Ideje za ukidanje dosade samo iskaču. Gledat ću druge aute, pokušati zapamtiti tablice, šetat ću gore-dolje, smišljat ću viceve, molit ću se Bogu, brojati zvijezde, šutati kamenčiće, pucketati prstima, dopisivati se s nekim, grickati nokte... Vjerujem, svatko sam za sebe može nastaviti ovaj niz do u nedogled. Čekanje budi u nama nemir i napetost. Iako znam koga ili što čekam, svejednako ne mogu eliminirati nemir koji se javlj
a u meni. Stalno ili svako malo upravljam pogled u pravcu iz kojeg očekujem pojavak očekivanog i svako malo bacam pogled na sat. Ako se ne pojavi u određeno vrijeme, tj. predviđeno vrijeme, brinem se, napetost sve više raste, zabrinutost, briga da se što nije dogodilo i sto puta preokrenuto pitanje: Zašto ne dolazi? Sjetimo se samo kakva se napetost i zabrinutost javlja kad očekujemo nekoga izdaleka. Kad ne stigne na vrijeme, a zaboravi javiti da će kasniti. Bezbroj crnih misli se tada roji u našim glavama. Ovo čekanje me ubija, čut ćemo često. To vrijeme koje provedemo čekajući nekoga ili stojeći u redu pred šalterom neće biti obilježeno kao vrijeme provedeno u stajanju, sjedenju, u znoju i umoru, na vrućini ili u hladnoći, nego kao "izgubljeno vrijeme", vrijeme potrošeno, izgubljeno, potraćeno ni u šta. Neosmišljeno vrijeme. Vrijeme koje je provedeno u dosađivanju i neosmišljenom očekivanju trenutka kada će ipak sve to biti u hipu zaboravljeno, a samo će taj trenutak biti važan i sva će pažnje biti usmjerena na nj, makar nakratko. Ovisi s kolikom čežnjom iščekujemo taj trenutak i koliko nam je, ustvari, taj trenutak važan.Postavlja se pitanje o načinu iščekivanja, o tome kako osmisliti iščekivanje, tj. hoću li se prepustiti dosadi, kreativnoj dosadi ili ću se potruditi i osmisliti to iščekivanje. Kršćanstvo je bitno obilježeno iščekivanjem. Iščekujemo novo nebo i novu zemlju, iščekujemo blaženu nadu, drugi dolazak Gospodinov. Liturgijska godina se također kreće u ritmu iščekivanje – slavlje, vrijeme čekanja – vrijeme slavljenja. I što kad dođe vrijeme slavljenja? Hoćemo li tada reći da se isplatilo čekati ili ćemo razočarani prebirati u sebi kao ona dva učenika na putu u Emaus; a mi se nadasmo... Osmišljena priprema vrijedi ako se zna za što se pripremamo. Uzalud nam sav trud ako se za nogometnu utakmicu pripremamo čitajući časopise koji donose životne priče slavnih nogometaša ili igrajući virtualni nogomet na igraćim konzolama. Kad dođe vrijeme odigravanja utakmice, pokazat će se da smo je dočekali nespremni, brzo ćemo izgubiti volju i snagu za igru, nastupit će razočaranje i sobom i samom utakmicom. Očito je da su ovakve pripreme bile prvorazredan promašaj.
Sam sebe uhvatim ponekad u takvom "pripremanju". Uvjeren sam da radim dobro, da se pripremam dobro, da sam na pravom putu. Ponekad primijetim sam što i gdje sam zabrljao, ponekad to primijete drugi mjesto mene, ponekad udarim u zid pa se razočaram. I žao mi uludo potrošenog vremena. Držim veoma važnim preispitivanje "priprema“ma kako bili uvjereni da smo da pravom putu. A kvalitetno odrađene pripreme će rezultirati uspjehom i zadovoljstvom. Barem ću biti na miru sam sa sobom, ako ništa drugo. Znat ću da sam dao sve od sebe, da sam učinio sve što sam mogao sve ako uspjeh i zadovoljstvo na kraju ipak izostanu.
Kako sam se pripremio za ovaj Božić?
