U Isusu započinje novo utjelovljenje. U svome Sinu je Bog započeo novi početak, te pokazao da može i sred neplodna i beznadna čovječanstva načiniti nešto novo koje je dar odozgor.
______________piše: fra Dario
Ljudski razum ima pitanje koje je upućeno svakom čovjeku bez obzira na vrijeme, religiju, dob, a to pitanje glasi: Što je čovjek? Na to su pitanje mnogi pokušavali dati konačnu definiciju ali unatoč titanskom naporu nitko od njih to nije uspio. Kršćanstvo je svoj odgovor dobilo u osobi Isusa Krista. Ono dijeli i s nekim drugim svjetskim religijama vjeru u jednoga jedinoga Boga koji je neizmjeran i svedržitelj. No, u kršćanstvu je to nešto sasvim posebno. Njegova originalnost i jedinstvenost jest u ispovijedanju vjere da je taj osobni, neizmjerni, transcendentni Bog uzeo tijelo smrtnog čovjeka ne prestajući time u isto vrijeme biti Bog. Bog kojeg ispovijedaju kršćani utjelovio se u osobi Isusa Krista, drvodjeljina sina iz Nazareta. On, koji je vječni Sin i vječna Očeva Riječ, postao je mjesto osobnog susreta i dijaloga između neobuhvatljivog Boga i kontingentnog čovjeka, između božanskog i ljudskog, transcendentnog i imanentnog, apsolutnog i relativnog.
Od samog početka Isusov podrijetlo je obavijeno tajnom, a jedino što bez sumnje znamo je to da on dolzi iz Nazareta. Isus će u svom govoru u Ivanovom evanđelju uvijek govoriti o Ocu kao svome podrijetlu. O Isusovu tajanstvenom podrijetlu iz tajne Boga govori se u izvješćima o Isusovu djetinstvu u Mateja 1,18-25 i kod Luke 1-2. Oni se pokušavaju izraziti riječima Starog zavjeta kako bi Isusa prikazali kao ispunjenje očekivane Izraelove nade. Mariju su prikazali kao onu s kojom se započela odvijati nova povijest Izraela gdje je ona predstavljena kao novi Izrael, sretna sionska kćer. Novi početak osim Božje ponude i inicijative dogodio se Marijinim Da. Mi isto tako možemo stupiti u Marijin fiat na koji nas poziva evanđelje jer tamo se događa početak, tamo dodirujemo Gospodinovo utjelovljenje. Navještaj Gospodina nalazi se nasuprot predpovijesti Ivana Krstitelja. Dok se navještaj Ivana Krstitelja odvijao u hramu, službujućem svećeniku, navještaj Mariji događao se jednoj običnoj ženi, na beznačajnom mjestu u polupoganskoj Galileji. Sve to bilo je neobično za židove jer to mjesto ne spominje ni Josip Flavije ni Talmud. Bog se nije dao zatvoriti u hram i u židovsku misao što se nije prvi put dogodilo. Pozdrav Mariji (Lk 1,28-32) formuliran je u uskoj povezanosti sa Sef 3,14-17: Marija je ondje oslovljena kao Kći sionska, kojoj se dovikuje: Raduj se, kojoj se kaže da Gospodin dolazi k njoj i oduzima joj svaki strah jer je Bog došao k njoj da je spasi. Tu možemo govoriti da se tu riječ Božja pokazala kao sjemenka. Sasvim je razumljivo što se Marija uplašila kada je čula vijest navještaja (Lk 1,29). Ta njena preplašenost nije u sebi posljedica neshvaćanja ili možda malodušnosti. Takva potresenost dolazi iz samog susreta s Bogom, koji je ispunjen radošću, te je i u stanju potresti i najteže naravi. Po anđelovim riječima Luka će pokazati svoj temeljni cilj u prikazu Marije: ona je istinski Sion prema kojem su bile upravljene nade Izraelskog naroda kroz njihovu povijest. Joseph Ratzinger će u njoj gledati istinski Izrael koji je povezao Stari i Novi zavjet, te su tako Izrael i Crkva nedjeljivo povezani. U tome susretu koji je donijeo potresenost anđeo se obratio Mariji i saopćio joj da će Duh Sveti sići na nju i da će je sila Svevišnjega osjeniti. Iz toga proizlazi parallelismus membrorum jer se susreću dvije tajanstveno-neizrecive slike koje se u predaji susreću na različitim mjestima. Prva slika kod navještenja smjera na stvaranje (Post 1,2), te se tako u ovom događaju može gledati novo stvaranje. Pojavljuje se Duh Stvorielj koji je Duh Božji i kao takav je temelj sve zbilje, te po njemu Bog sada ovdje čini novo stvaranje iz starog. Samo djelovanjem Duha Božjega, koji djeluje iz stvaralačke Božje moći, govori nam snažno o rezu koji se događa sa Kristovim dolaskom, njegova novost seže do samog temelja bivstva. Druga slika koja se ovdje pojavljuje očituje se u anđelovoj riječi: Sila će te Svevišnjeg osjeniti. Tu evanđelisti Mariju predstavljaju kao sveti šator sastanka na kojem se skrivala Božja prisutnost. Tu možemo gledati Mariju kao hram, kultno mjesto Izraela. Novija egzegeza nam pokazuje da su oba evanđelista rabila materijal koji se nalazio u zajednicama koje su bile nositeljice predaje. Evanđelisti su izvršili posljednje uređivanje sa svojim teološkim stilom i nakanama prije preuzimanja u javnu i zajeničku predaju Crkve. To se preuzimanje nije dogodilo slučajno nego je imalo svoju pozadinu da prikaže Božje djelovanje po čovjeku. Isusovo začeće, i rođenje znače novo zalaganje u povijesti koje je više od novosti koja pripada svakom pojedinom čovjeku. Ovdje sâm Bog počinje iznova. Ovaj čin duguje se Božjem vlastitom i posebnom zahvatu, te ono što je započelo sa začećem i rođenjem ima osobinu novoga stvaranja. U Isusu započinje novo utjelovljenje. U svome Sinu je Bog započeo novi početak, te pokazao da može i sred neplodna i beznadna čovječanstva načiniti nešto novo koje je dar odozgor. Ratzinger primjećuje da je Sin koji je utjelovljen u sebi združio nedokidivu različitost bîti Boga i čovjeka, te je utjelovljenjem konkretizirao jedinstvo života. Tim je Sin zahvatio tijelo, a isto tako tijelo zahvaća i središte osobe Logosa. U njemu možemo gledati Adama po drugi put, jer je on uistinu nešto novo od Božjeg Duha. Svojim utjelovljenjem on ne prima samo Duha kao Gospodinovi proroci, nego je ispunjenje svih proroka, jer postoji isključivo po Duhu u svojoj tjelesnoj egzistenciji, te je tako jedini pravi prorok, egzegeta i hermeneut Trojstva (Joseph Ratzinger).
Čovjek koji je stvoren iz ljubavi ne može živjeti bez ljubavi. On ne pozna ni ljubav, ni istinu o sebi samom ako mu se ne objavi ljubav, ako se ne susretne sa ljubavlju, ako je ne iskusi i ne usvoji, ako u njoj živo ne sudjeluje. Bog Isusa Krista je apsolutni temelj, a istodobno i odnos koji je viši od čovjeka, tako da čovjek može spoznavati samo zato što je spoznat, može ljubiti samo zato što je već ljubljen. Utjelovljenjem Očeve Riječi za čovjeka koji se susretne sa Riječju, ne vrijedi više pravilo egzistencije Cogito, ergo sum, nego Cogitor ergo sum (Spoznat sam, dakle jesam). Upravo zbog toga Krist Otkupitelj sasvim otkriva čovjeka samom čovjeku. To je na neki način ljudska dimenzija otajstva Otkupljenja.
Shvaćajući tu svoju dimenziju čovjek ponovno nalazi veličinu, dostojanstvo i vrijednost svoje čovječnosti. Čovjek biva iznova izražen u otajstvu Otkupljenja i na neki način iznova stvoren. Utjelovljenje i križ došli su iz Božje volje i Božje ljubavi prema čovjeku, po kojoj je čovjeku Bog spustio svoje ljestve. Bog koji je Deus sympatheticus i koji su-pati s čovjekom zbog pada, nije čekao da oni koji su skrivili dođu prvi i da se izmire. On je prvi njima pošao u susret i izmirio ih je sa samim sobom.
Čovjeku je potrebno da se upozna i uskladi u samom sebi. Ali to usklađivanje njemu samom nije moguće bez Onoga koji utemeljuje čitavu stvarnost. Misterij čovjeka uistinu se shvaća i rasvjetljuje jedino u misteriju utjelovljene Riječi.
Čovjeku je potrebno da se upozna i uskladi u samom sebi. Ali to usklađivanje njemu samom nije moguće bez Onoga koji utemeljuje čitavu stvarnost. Misterij čovjeka uistinu se shvaća i rasvjetljuje jedino u misteriju utjelovljene Riječi.
